Car, auto i lovac u žitu

0
92

Kad ti je mama učiteljica - kao što je moju djecu zadesilo - stalno te tjera da nešto ponoviš, pogledaš, pročitaš... A sve se to intenzivira uoči početka nove školske godine (ili novog polugodišta). I tako ja jutros dam mom budućem prvašiću jedan listić da rješava. Listić je original dodatni materijal jedne izdavačke kuće. Predmet - hrvatski jezik. U zadatku je pisalo: "Pročitaj riječi. Nacrtaj ih, a zatim prepiši riječi velikim tiskanim slovima."

U zadatku je bilo napisano "car" i trebalo je nacrtati cara. Prosto ko pasulj! A moj sinek u prostor za crtanje nacrta auto i dolje napiše auto! (car=auto)

Toliko o okvirima za crtanje. I kutijama iz kojih su neki (očito) izašli čim su se rodili.

Čvarak


Idemo dalje. U sljedećem zadatku u kvadratiću je pisalo "čvarak" i trebalo je nacrtati čvarak. A on nacrtao nekog čovječuljka ispred zdjele koja je skoro veća od njega. I u zdjeli nešto.

Ja oprezno kažem "Aha, ti ne znaš što je čvarak...".

A on kaže: "Ma, kako ne bih znao. To je jako fino zato je ovaj na slici navalio na punu zdjelu! Tako sam i ja kod bake!".

Eto, mala crtica iz naše svakodnevice. Mi veliki i mudri često postavljajmo pitanje je li i kada dijete spremno za školu. Pitanje svih pitanja je sa šest ili sedam godina! A pravo je pitanje trebalo bi biti -  je li škola - ovakva kakvoj radim i ovakva kakva u Hrvatskoj jest - spremna za njih?

Današnja djeca razmišljaju izvan okvira, a većina škola trpa ih u okvire, redove, klupe i kalupe... Šteta.

Sunce i zlato

Svaki put na početku nove školske godine mi u školama pišemo inicijalne ispite znanja. Tako je propisano nastavnim programom. Pišu se samo iz “glavnih” predmeta. A to su, naravno, nisu nebitni i nevažni, nepravedno zanemareni likovni, glazbeni, tjelesni.

I tako jedne godine na početku drugog razreda osnovne škole u inicijalnom ispitu bilo je pitanje: Kako te zovu baka i djed? Točan odgovor je UNUK. A moj dragi, sada bivši učenik, napisao je: Zovu me ZLATO.

Sljedeće pitanje bilo je: Što si ti svojim roditeljima? Točan odgovor bio bi  SIN ili KĆI. A isti taj dječak napisao je: Ja sam njihovo SUNCE.

Kako iskreno. I kako nježno. I kako silno netočno. Ili ipak?

Lovac u žitu

I dok mali lovi čvarke, aute (ali ne i Pokemone) veliki čita lektiru. “Lovac u žitu” od Salingera. Zaboravio posuditi u školskoj knjižnici. Uz ovakvu mater – to baš ništa ne znači. Već sljedeće jutro bili smo u gradskoj. Ali bili su i drugi, pa knjige više nije bilo. Rezervirali. U roku manje od 24 sata milošću Božjom dobili smo tri ponude za Lovca – jednu na e-lektirama, jednu od tete iz vrtića i jedna se “pojavila” u knjižnici. I ulovili mi svog lovca. Ja sam se tom lovcu obradovala otprilike kao onomad Crvenkapica – kad ju je spasio od vuka. Srednjoškolac baš i ne, no, dobro – što se mora – nije teško. Uvjeti su tu da se postave.

Išli smo u grad nešto obavljati i ispalo je da imamo dragocijenih sat vremena praznog hoda. Ja predložila – idemo na kremšnite. Usput ćemo čitati knjige – ti lovca, ja svoju. Dobila sam jedno kratko “Nema šanse”, odlučni pogled ispod obrva i objašnjenje: Srednjoškolci ne čitaju u javnosti!

Napisala Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net