Ćićiji

0
2

Kao meksički ratnik, s dva redenika šalova prekrižena na prsima, širokog osmijeha (bez cigare, trulih zuba i opakog pogleda, što bi došlo uz opis filmskoga Meksikanca), moja kćer po cijele dane veselo skakuće kućom (od kada je prohodala, rijetko da se koristila nogama u svrhu lagane šetnje, uvijek je to neko poskakivanje i skakutanje).

U «redenicima» su udobno smještena dva Ćićija. Pošast za malim krpenim lemurima/merkatima (baš da mi je znati što je dizajner imao na umu, ili sam ja samo zoološki nepismena?), zahvatila je i moju šestogodišnjakinju kad je na dar dobila prvog Ćićija, pardon Ćićirona (kako mu je nadjenula ime). Repata se igračka udomaćila u njezinu krevetu za vrijeme noćnog odmora (ponekad se i nama, roditeljima, dogodi da se noću odmorimo), a sve više i na svim mogućim mjestima u kući. Dijete koje nije bilo vezano ni za dudu varalicu, ni za sisanje prsta, ni za neku krpicu/dekicu koju bi vuklo za sobom, sada Ćićija vodi i na WC, na doručak, pokazuje mu igračke…Božićni praznici kod bake i bakin «lak prst na novčaniku» (pogotovo kreditnim karticama. «Baka nema novce, ona ima samo kartice»), rezultirali su još jednim Ćićijem – malenim, sa zeleno-plavim repom (dijete je skromno: «Bako, kupi mi manjeg, taj sigurno nije tako skup»). I veselje je započelo…

Trajalo i trajalo punih mjesec dana, a u međuvremenu se dosta toga izdešavalo, pa tako i vijest da je «mama opet trudna – dobit ćemo bracu» (UZV još nije rekao svoje, ali oni su poslali «narudžbu» i smatraju to gotovom stvari). Rutina se malo obogatila i nastavili smo «gombati» gdje smo stali: buđenje, doručak, uspavljivanje bebe, crtići ili igra u potkrovlju, škola, pisanje zadaće, trka s prijateljima po selu, ručak, večera, uspavljivanje… I tako svakoga dana, poput hrčka u njegovoj vrtešci.
Jedne večeri, sretna što ih utrpah u krevet već prije 21.00, posegnuh za najdražim mi jastukom, kad čujem tiho jecanje… Prvo kod sina u sobu (sanja li dijete mučno učenje abecede?), pa kod kćeri: beba spava, duda u ustima, ali «Ćićiji» jecaju sjedeći na sred kreveta. Moleći, kumeći, preklinjući, pokušah izvući iz kćeri zašto tako neutješno plače držeći u rukama većeg Ćićirona. «Zato što sam najviše voljela ovoga Ćićirona, a sada volim onog drugog!» Sva u suzama, potresena do dna bića svoga, djevojčica se lomi između ljubavi i osjećaja krivnje da nekoga voli više, a nekoga manje…
Opaka pljuska mome odgoju… Gdje sam pogriješila? Objašnjavala sam joj u svom krevetu, grleći je, kako se ljubav može dijeliti, kako raste i kako je ima dovoljno za sve, a onda to počeh uspoređivati sa svojom ljubavlju prema njih troje i dijeljenjem pažnje i osjećaja. Tek mi negdje sine u krajičku mozga: možda je to njena bolna priprema za novu bebu – kad već sadašnju voli «najviše na svijetu»…