Dani ajvara, pekmeza i šljiva

0
89

Okružena rujansko-listopadnim mirisima, prolaze mi dani ajvara, pekmeza od šljiva i ostale zimnice kroz nos, a ja od spomenutog nisam napravila baš ništa. Ne znam računa li se džem od kupina koji sam radila u kolovozu, a kojeg smo odavno pojeli.
Ali te mirise koji se šire po dvorištu, a dolaze iz kuće naše bake M. baš nekako volim.

Uvijek se raspišem uoči nekog važnog mi događaja. Nisu to dani, ajvara iako sam s njima započela pisanje, nego hrabro kročim prema devetoj godišnjici braka. Nije okrugla, ali je vrijedna spomena. Događaj koji, između ostalog, povezujem s mirisima pečene paprike i raznih pekmeza.
Romantično-idilično ozračje za taj će dan sigurno izostati jer Bolji Polovac i nije neki romantičar. Sva sreća pa sam kroz ovih devet ljeta to uspjela i prihvatiti.
A nije to ni neka velika brojka kakvom se mogu pohvaliti moje prijateljice ili susjede koje suvereno vladaju dvadesetinekom godinom bračnog staža, ali je proživljeno vrijeme bilo dosta temperamentno, pa ga je teško zaboraviti baš i da hoću.

Navodno bi brak trebalo njegovati i održavati kao, recimo, vrt, a glavna zadaća svakog vrtlara je svjesno promatrati i uočavati kako priroda diše i brinuti se o napretku plodova. Ne želim procjenjivati koliko smo Bolji Polovac i ja dobri vrtlari, ali svoje smo plodove uspjeli uzgojiti i donekle podići.

Kad se sjetim da sam već na vjenjčanju bila trudnica i da smo od dvije male bebe za devet godina došli do golmana koji svira tamburicu i folklorašice koja pjeva na francuskom, čini mi se da je naših devet godina trajalo puno duže od devet godina.
Od bebe, koja nije spavala tri godine skoro ni jednu noć bez plakanja i kojekakvog cendranja, došli smo do školarca kojeg ujutro ne možete probuditi. Bojim se i pomisliti do čega ćemo stići za još devet godina.

Uglavnom, bili smo Bolji Polovac i ja poprilično zaposleni sve te godine pa smo solo izlaske u kino, na koncerte i u kazalište ostavljali za bolje dane.
Trebalo je dvaput prohodati, dvaput naučili voziti bicikl i dvaput proplivati, (rolanja se neću ni prisjećati!), dva smo puta proživjeli odvikavanje od pelena, odradili smo dva privikavanja u vrtiću i jedan upis u školu, bezbroj trčanja po parkovima i penjanja po drveću i isto toliko odigranih društvenih igara! (Ovim putem zahvaljujem Drugorođenoj što me je naučila igrati Mau-Mau!).

I, naravno, nemoguće je zaboraviti vikende provedene na pedijatriji dežurnih bolnica, kamo bi odlazili u totalnoj panici i svaki se put vraćali doma zahvalni na bezazlenosti bolesti radi koje smo išli.
Moram napomenuti da skidam kapu svim majkama i očevima koji raspolažu s većim brojem plodova ljubavi, pa samim tim i većim žrtvama i većim brojem neprospavanih noći, privikavanja i nicanja zubi te odlazaka dežurnim liječnicima noću u vrijme kad društveni život buja, a vi ko zadnji luzeri idete iz bolnice s upalom uha ili nečim sličnim.
I svaki se put tješite onom starom:"Uvijek može gore!"
Burno i žestoko, a sad vidim i nekako prebrzo, prošlo je devet godina... Nisam se uspjela ni okrenuti, pa onda ni vidjeti koliko je tu bilo nezadovoljstva, nemira i suza, teških situacija i nerješivih problema, a opet toliko neizrecive ljepote i smijeha, bezgranično puno topline, radosti, ljubavi i veselja.
I kad vam se čini da je život baš lijep, kao i onda kad pomislite da u njemu ima više ružnog nego lijepog, lakše je kad imate uz sebe nekoga tko s vama uređuje vrt, sadi gredice, zalijeva ih i dijeli brige oko plodova.
Kad uz sebe imate onoga koji manje priča, ali puno više čuje.

Napisala Draženka Robotić