Djed Mraz na Fašniku

0
8

- Sutra se moramo maskirati. U školu.
Ništa lakše, pomislim, i usput pitam:
- U što si se planirao maskirati? (potajno se nadajući da je kostim klauna od lani još dobar i da mu, što je još važnije, nije postao "prebebast").
- Mislio sam u mafiju. Dogovorio sam se s Janom. Da, mi ćemo biti mafija – kaže David.
- Joj, nemoj molim te, pola države je mafija. Budi ti nešto drugo – zamolim ja.
Malo kasnije nakon ručka i zadaće pošaljem ga gore po kostim klauna. Samo da vidimo kakav je i možda probamo. U međuvremenu si, podsjećam, od Zorana (alias Klaun Ludek)www.crveninosevi.hr dobio original crveni nos, što znači da imaš nešto novo i bit će ti to super maska. Ne može se reći da nisam pokušala.
Za desetak minuta vratio se u kostimu. Djeda Mraza.
- Molim?! Pa zašto si ti Djed Mraz na Fašnik? – pitam u čudu.
- Kako zašto? Pa, mora se i on malo zabaviti. Ne može uvijek samo raditi...
Opet zen poduka. Ring a Bell? Na mene je apsolutno primjenjiva. Baš mi je jutros kolegica na poslu rekla:
- Znaš, ja sam nekad jako puno izlazila, zabavljala se. Moj muž je više kućni tip. A meni to tako fali... Baš mi fali zabava.
Fašnički vikend iza nas je. Umalo naslov kolumne nije bio Suza za Samoborski fašnik.
U našem kraju običaj je da vrtićka i školska djeca nastupaju na Dječjem fašniku. Grupne maske, nastup na pozornici isprekidan ludim plesom ludih Sraka, miris krafni i kuhanog vina, klauni, žongleri, plesači i zabavljači. Neki kažu da im je to već dosadilo, no ima jedna osoba kojoj nije nikako. To sam ja.
Otkako smo doselili ovdje, a i prije smo bili česti gosti, sanjam dan kad će moje dijete nastupati na Fašniku. Ne patim od slave. Toplo se nadam da se moja djeca nikad neće prijavit na Supertalentšou. Ne hodočastim na sve utakmice, niti forsiram hrpu slobodnih aktivnosti. Ali Fašnik baš volim.
- Ove godine na Fašniku nastupaju učenici drugih i trećih razreda. Bit ćemo kauboji - najavila je učiteljica prije par mjeseci na roditeljskom. I meni od tada srce od radosti kuca kao zlatan sat.
Djeca su u školi uvježbavala ples, mame su šivale kostime... Škola im je kupila šešire i pištolje. Iz Područne škole najavili su ples Indijanaca.
U utorak, tri dana prije Velikog Dana, Davida počelo boljeti grlo. On, koji NIKADA nije bolestan – zalego u krevet. Javljam učiteljici uz napomenu da će do subote sigurno biti bolje.
- Neka se samo liječi. Znate, on mi je u prvom redu, a plešu u parovima...
Srijeda. Ništa. Četvrtak. Ništa. Petak. Lagano pogoršanje stanja. Vodimo ga ponovno doktorici.
- Nema bakterije, nema antibiotika, to je viroza i mora ležati. Skidajte mu temperaturu.
Obećala sam učiteljici javiti kakvo je stanje, ali šta da joj sad javim.
I zove ona i pita kako je i ja kažem da će mu sigurno do ujutro biti bolje i da ću doći po kostim. Edi me gleda kao da državnog neprijatelja i baš kad je zaustio reći kako nisam normalna, ja kroz suze ponavljam:
- Ja VJERUJEM da će mu do sutra biti bolje! I ljuto dodam da svatko može vjerovat u šta hoće, pa bjež u kuhinju plakat.
- Ma, sutra ćeš ti biti k’o novi – kažem Davidu, a on procijedi:
- Moš mislit.
I osvane subota. I moje dijete digne glavu kao noj iz pijeska:
- Mama, bolje mi je! Ići ću!
Javljam učiteljici i... mojoj sreći nema kraja. Nisu osvojili prijelaznu sraku, ali svima nama bili su najbolji.
Živjeli kauboji iz Ruda!
I came from Alabama with a benjo on my knees...

Ljubi vas i štuje Hakuna Mamamamarija@sretnodijete.net

Naš paparazzo uspio je snimiti Djedicu u školi u društvu "mafije" i drugih naoružanih prijatelja. Čak se i u dvoranu na tjelesni uvalio - misleći valjda da će mu jedno vježbanje pomoći da skine zimsko salo...
Pogledajte ekskluzivne fotke