Generacije od X do Z

0
174

Evo me gdje čekam inspiraciju za pisanje k'o ozebli sunce i kamo god pogledam, uvijek se pogled vraća u moju obitelji. Kad se svi zbrojimo, ove ćemo godine imati 118 godina. Tu su dvoje koje sam rodila, a povremeno ih ne poznajem i jedan kojeg nisam rodila, a poznajem ga svakim danom sve bolje.

Ili, suvremenom klasifikacijom: dvoje Z generacije i dvoje X generacije.

Nema tu velikih promjena, ni dramatičnih zapleta ni maestralnih obrata, iako ja priželjkujem nešto baš takvo, kao u američkim filmovima, s puno dramatike i s obaveznim sretnim završetkom.

Svi zajedno, svakodnevno, pred sobom imamo mukotrpan posao i neizvjesnu bitku: kako smanjiti jaz koji postoji između ove dvije skupine. Bolji Polovac i ja svjesno pokušavamo pobijediti u što više bitki, a Prvorođeni i Drugorođena snažno uzvraćaju, ali na sreću bitke su samo verbalne.

Generacijski jaz

Boljem Polovcu i meni, brže i više nego prije, dolaze na naplatu greške u odgoju od ranije, a gomilaju se i nove. I dok nas dvoje životarimo između dvoje screenagersa, krpamo rupe u odgoju i u kućnom budžetu i hranimo se dobrim, starim mudrostima, dotle oni žive život punim plućima.

Prvorođeni zarađuje uličnom svirkom pa kad mi usfali novca, posuđuje s kamatom i revno zapisuje u knjigu dužnika. Zajednički obiteljski odlasci sve više su mu dosadni i glupi, a čitanje, recimo još dosadnije i gluplje. Rječnik mu postaje skroz neprimjeren, a čula sam ga gdje o meni govori kao o „kontrolorki“. Najbezazlenije pitanje kod njega može izazvati bujicu emcija i svu silu povišenih tonova, pa nam svaki puta lakne kad svira i šuti. Makar i na ulici.

Tempirana bomba

Često ispod oka promatram tu tempiranu bombu, čija bi aktivacija imala teške emocionalne posljedice za mene, kako sa slušalicama u ušima i mobitelom u rukama, bezbrižno sjedi, a ima nevjerojatnu moć da samo jednom riječju kod mene izazove grč u želucu i poljulja moje samopouzdanje.

A ja se zadnjim snagama držim. Za sebe i za Boljeg Polovca. Za našu X generaciju!

Koliko me Prvorođeni svakodnevno iznenađuje svojim mušičavim i osebujnim ponašanjem toliko je Drugorođena još uvijek smirena i stabilna. Očito da deveta godina života nije krizna kao dvanaesta. Njezina mušičavost nestala je sa školskim obavezama pa se pitam koliko ima djece na koje tako dobro utječe naš školski sistem kao na Drugorođenu.

Voli ići u školu, čita sto na sat, smišlja projekte, ima prijatelje, čak i kad ne mora, za vrijeme vjeronauka na koji ne ide, odlazi u školu i tamo provodi vrijeme u školskoj knjižnici.

Dubljenje na glavi

Sjajno se nosi sa svim izvanškolskim aktivnostima, a u zadnje se vrijeme, kad dođe kući, opušta tako što stoji na glavi, naslonjena uza zid!

Prvo smo se radi tog dubljenja na glavi Bolji Polovac i ja malo zabrinuli, no kad je Drugorođena izabrana za predsjednicu razreda i nakon što smo uvidjeli da mala suvereno odrađuje zadatke koje ova funkcija nalaže, dubljenje na glavi preporučili bismo svakom predsjedniku. I državnom i stranačkom.

Jasno je, i meni i Boljem Polovcu, da je za odgoj naših screenagera potrebna dobra i održiva odgojna strategiju, no mi je još uvijek nemamo. I dalje u odgoju koristimo, kao ljudi iz naroda, poslovice naših predaka i njih se držimo k'o pijan plota.

Narodne mudrosti

Pa, tako, iz dana u dan ponavljamo za sebe: „Mala djeca mala briga, velika djeca velika briga.“ i ako u nju još ne vjerujte – vrijeme je da počnete!

Imamo i jednu za dan proveden pred ekranima: „Besposlen pop i jariće krsti.“

Već smo naučili i da je tijekom rasprave s „pubertetlijom“ najvažnija ova: „Šutnja zlata vrijedi!“. A svakodnevno koristimo i ove dvije za razvijanje socijalnih kompetencija: „'Ko se ruga poseru ga!“ i meni najdraža: „Prvo pometi ispred svoga praga!“.

Pa, sad, ko voli – nek' izvoli!

Napisala Mama Robot iliti Draženka Robotić drazenkarobotic@gmail.com