Geni, geni kameni...

0
5

Mjesec ima četiri tjedna, a ja svaki tjedan radim drukčije – kad sam popodne jedan tjedan od 12, a jedan od 13 sati, a ujutro jedan tjedan od 8, a jedan od 7. E, sad, ovo pišem upravo zbog tog zadnjeg tjedna – tjedna kada radim od sedam ujutro.
To mi je bio prvi i jedan od najvećih šokova kad sam počea raditi u školi, jer dok sam radila kao novinarka (a poznato je da novinari i kurve imaju najfleksibilnije radno vrijeme) nikada nisam ustajala tako rano. A kamoli radila.
Dodatni užas je taj što u tom tjednu kad sam od 7 otključavam školu, pa ne samo da ne smijem zakasniti, nego baš – ne smijem. I onda se noću svakih sat vremena budim, znojim, sanjam užase u kojima glavne uloge obično igraju bijesni roditelji mojih učenika koji ih nemaju gdje ostaviti, a moraju ići raditi.
Katastrofa!
I tako (pro)gonjena svim tim mislima još nikada nisam zaspala, ni zakasnila. Uglavnom dođem i desetak minuta ranije.
Jedno jutro dok vozim kroz šumu između Ruda i Samobora mantram i meditiram. Jutro je baš lijepo, posebno u našim bregima, možda taj posao i nije tako loš, mislim si prolazeći pored istih ljudi svako jutro na istom mjestu. Slušam radio i primjećujem kako je malo reklama, a puno glazbe u rano jutro. Eto ti još jedne dobre strane ranojutarnjeg posla.
Baš kad stižem pred školu krenuh ugasiti auto i dešifrirati tko je ona dječja spodoba koja već čeka pred vratima obavijena maglom, kadli puste Gibonnijevu pjesmu, ne znam kako se zove, ali je divna i pjeva o tome kako je ljudima možda «lakše umrit nego reć oprosti».
I poželim, što bi Ameri rekli, uživati u trenutku, al mi žao djeteta koje stoji u magli. Skužim da je to Ante.
«Luka, Luka, to sam ja. Učiteljica», vičem kao Michelle iz «Alo Alo».
«Dođi se ugrijat u autu».
Luka uđe bez imalo straha. Dok petljamo oko njegove torbe objašnjavam mu (ne mogu si pomoć) da ne smije ni s kim drugim tako sjest u auto, s nepoznatima pogotovo. I sjedimo mi i slušamo pjesmu, Luka bezbrižan i ponosan, ja nekako sjetna i sretna.
I baš kad pomislim kako ovaj posao i nije tako loš i da, iako nije moj posao snova, ima lijepih strana, Luka me prene iz misli:
«Učiteljice, znate koja je moja omiljena pjesma?»
Upitno ga pogledam pogidnutih obrva.
«Geni, geni kameni!» ispali kao iz topa.
«Idemo, Luka, idemo unutra, skoro će sedam sati!».
...Back to life, back to reallity!

Ljubi vas i štuje Hakuna Mamama

marija@sretnodijete.net