Što nas uči voda: zanemarivanje je gore od ismijavanja

0
102
voda ignoriranje ismijavanje

Pružanje pažnje je oblik pružanja energije – tvrdi Masaru Emoto, autor istraživanja o vodi na čitavoj planeti koji je spoznao (i objavio u knjizi «Poruke skrivene u vodi» i «Istinska moć vode», izdavač VBZ) da nam svoju istinsku prirodu voda pokazuje u zamrznutom obliku kristala.

Masar Emoto je napravio tisuće eksperimenata zamrzavajući vodu i analizirajući kristale koje ona stvara. A stvara ih na temelju moći koju imaju riječi upućene vodi.

U knjizi me posebno intrigirao podatak o tome kako zanemarivanje, ignoriranje, isključivanje... pogubno utječe na sve – od riže i vode, preko cvijeća i drveća, do, naravno, ljudskih bića. Ignoriranje je, pokazalo se egzaktnim eksperimentom, gore i od vrijeđanja.
Da ne mislite da su sve to puke priče, pokušajte slijediti primjer i napraviti pokus s rižom koji su provele stotine obitelji u Japanu. U jednu staklenku stavite rižu kojoj, kad god prođete pored nje, recite: «Hvala ti». U drugu stavte istu količinu riže kojoj govorite «Budalo jedna!». Promatrajte što se s rižom događa. Svi koji su probali ovaj pokus došli su do istih rezultata: riža kojoj su govorili «Hvala ti» nakon mjesec dana počela je fermentirati, ispuštajući ugodan miris sličan mirisu slada, dok je riža kojoj su govorili ružne riječi počela trunuti i pocrnjela. Jedna obitelj otišla je korak dalje – postavili su i treću staklenku s rižom koju su jednostavno zanemarivali.

Što mislite, što se dogodilo? Riža koju su zanemarivali istrunula je prije riže kojoj su govorili «Budalo jedna». Čini se da ismijavanje nije toliko štetno koliko zanemarivanje.
Sjećate se i vi da vam je, ako ste se ikada kao klinac u školi našli u sličnoj situtaciji, zapravo najteže bilo kad vas nisu primjećivali, kad im je bilo potpuno svjejedno jeste li ili niste tu, jeste li ili niste nešto napravili. Kad sam kao klinka nešto skrivila najgore mi je bilo kad bi mama (ponekad) sve odšutjela. U takvim sam situacijama priželjkivala da viče na mene, da dobijem kaznu... samo da reagira.

Zanemarivanje je grozno. I ovo pišem jer mislim da danas mnogi roditelji zanemaruju svoju djecu. Ne mislim na onu djecu koju uzme Centar za socijalni rad jer se mama i tata tuku, jer su gladna i bosa (iako je i to grozno). Mislim na onu djecu koja se, recimo, «ispišu» s neke slobodne aktivnosti bez da ih itko pita zašto i pokuša s njima razgovarati. Ili koju, baš suprotno, roditelji forsiraju do iznemoglosti s nekim (obično po njihovom ukusu odabranim sportom), ne bi i postali «novi Kostelići». Ili roditelji ignoriraju činjenicu da su se djeca priključila Facebooku s lažnim podacima o godinama. Ili igraju Playstation grizući nokte. A njihovi roditelji to znaju. I gledaju. I IGNORIRAJU. A djeca pate. I ne tješe ih «prijatelji» s Facebooka.