Iznadprosječna

0
11

Uopće ne znam kada ću prestati uživati u činjenici da su mi djeca malo porasla. Zadnjih mjeseci to je glavni izvor mog zadovoljstva i nadahnuća. Ponekad, gledano očima ozbiljnih, odgovornih, odmjerenih... to moje uživanje graniči sa zanemarivanjem gore navedenih i ranije spomenutih. Kao na primjer činjenica da u dane školskih praznika spavamao duže - oni do 9 ja do pola 10, idemo leći kasnije – ja u 10, oni u 11, čitamo knjige u neograničenim količinama – oni Harry Pottera i lektire, ja istovremeno po tri iz različitih žanrova, gledamo filmove i crtiće – oni više, ja manje, jedemo kokice – oni uz cedevitu, ja uz crno vino, spavamo svaki dan u drugom krevetu (jer raznolikost razveseljava), a počesto smo i do kasnih poslijepodnevnih sati u pidžamama. Priznajem, neki ih uopće ne skinu (ali u ovom slučaju to ipak nisam ja). Sigurna sam da ćemo se do kraja praznika upristojiti, pokrenuti, odvažiti, usuditi, otisnuti... U planu je odlazak na klizanje, zubaru, na cijepčjenje, pozivanje i obilaženje prijatelja, pokoje planinarenje... Ali za sada smo još u fazi planiranja, a s realizacjom ćemo ... od ponedjeljka. No, kako već sada znam da kada krenemo punim jedrima u drugo polugodište nema uzmaka do sredine šestog mjeseca, za mene još mjesec dana dulje. I sad se onima koji rade neki normalan i pristojan posao, imaju svoje radno vrijeme i tri tjedna godišnjeg godišnje ovo čini kao bulažnjenje dokone učiteljice. Bilo kako bilo pred nama su dani prepuni obaveza nastavnih izvannastavnih, školskih i izvanškolskih, mjesečnih, tjednih, dnevnih i isto toliko puta prilagođenih programa, vrtićkih, crkvenih, sportskih, slikarskih, majčinskih, domaćinskih, kućanskih i okokućanskih, kuharskih i susjedskih, a kad zazeleni i vrtlarskih, voćarskih i povrtlarskih. Dani se izmjenjuju kao sati, tjedni kao dani, a mjeseci kao tjedni. Gledamo sinoć neki sladunjavi film moj najstariji izdanak i ja i u jednom trenutku jedan poznati gumac (a nije Jack Nocholson) i Michelle Pfeiffer raspravljaju o godinama – on njoj laže da ima više, a ona njemu da ima manje. I u jednom trenutku ona (slaže) da ima 38 godina. Na to će moj David: Kao ti mama. Ja ne kontrolirajući tok misli dobacim: A gle kako samo izgleda? I sarkastično dodam: Ista ja. Pogledam ga ispod oka i uhvatim lice pred pucanjem od smijeha. Ali pristojno i dobro dijete šuti. Ali ne i mama. Iskoristim taj trenutak i pitam ga: - Ajde sada, stvarno, što ti misliš kako ja izgledam za svojih 38 godina? Praznici su, odmorna sam i spremna za trenutak istine, ma kako bolan on bio. On šuti, šuti i ispali: Iznadprosječno! Ja ne vjerujem što čujem, jer dijete je inače iskreno i do sada nije lagao, pa krenem s nekih potpitanjima, a on me opet kratko otpili i kaže: - Gledaj, kod kuće si koma, ali kad se središ i kad nekud ideš – mislim da izgledaš iznadprosječno za svoje godine (ko da sam starija od Isusovog magarca). I tako je iznadprosječna mater u slavu svoje iznadprosječnosti poslala svoje dijete (iznadprosječno, dakako) po čašu vina, pojela ostatke zagorenih kokica, utonula u san sretne majke da odspava svojih iznadprosječnih desetak sati u komadu. Živjeli praznici! Napisala Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net