Kao sluškinje sve su mame

0
32

 

 

- Roštilja imamo od jučer, samo napravim krumpir. Hoćete pečeni ili pire – pitam više sama sebe nego Saru istovremeno vrteći u glavi nekoliko paralelnih filmova “Ja uvijek kuham pire, a oni vole pečeni. Ali pečeni nije zdrav. A i zadnji put sam pire.” Sjetim kako su mi jednom rekli: - Mama, svi barem nekada imaju pomfri, a mi nikada!
- Može pire! – prekine me Sara i usput doda:
- Mama, ti si ko konobarica! Pitaš nas što želimo naručiti.
Promaknuće
U zadnje vrijeme baš me nešto skenira. Neki dan sam ju uhvatila kako svojoj prijateljici Hani pokazuje crtež i čita rečenice koje je napisala (valjda neki sastavak u povojima). Moja mama (sljedeći red) Kao sluškinje sve su mame.
Vidite kako sam u nekoliko dana napredovala iz sluškinje u konobaricu. Ništa bez škole. Ni kruha bez motike.
Kako je naš stariji brat, među ostalim talentima, zvijezda razrednih panoa i sastavaka, tako i Sara daje sve od sebe i trudi se pisati slova. Slova za sada piše naopako, a za istinu, što se iz gore navedenog vidi, ima poprilično dobar nos.
Kao sluškinje sve su mame...
Žalosne vrbe

Jutros smo mahali busu. Suncu ni traga, al baš me nešto žuljalo u očima. Pa, mi suze oči. A vidim i drugim mamama. Ni učiteljici nije bilo svejedno. Ili je i ona alergična. A oni iz busa mašu i smiju se. Briga njih – mali maturalac.
I dok je nama sluškinjama-konobaricama-mamama odmah kroz glavu prošlo sve od prvog plača, dude, dana škole, pričesti i ko zna čega sve ne... oni su sretno mahali iz busa i jedva čekali da se zapraši za njima, a mi ostanemo ispred škole ko žalosne vrbe.
Opet alergija
- Mama, kad će David doći – pita me Sara, a ja si računam da su možda negdje do Šibenika stigli.
- Moramo završit crtež.
- Mama, jel on ima hranu – pita me zabrinuto.
- Mama, koliko dana još spavamo dok se David vrati – pita za manje od minutu.
Ja se uopće ne snalazim. Mi smo obezglavljeni.
- Rekao sam treneru da me neće biti na rukometu u ponedjeljak i srijedu – rekao mi je dok smo slagali kofer.
Ma, lako je meni za trenera kad Sarinom preciznošću mogu ustvrditi da me do četvrtka baš nitko neće pitati: - Jesi umorna? Odi se odmoriti, ja ću biti s njima...
I ne žalim se ja što neće biti pitanja, već što nema onog koji pita.
Opet me alergija muči. Ili je sada od crvenog luka.

Ljubi vas i štuje Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net