Kartica za bolji život

0
16

kartica_za_bolji_zivotMi u novu uplovili u starim cipelama. Ne žalimo se, još uvijek su naše. Porezna uprava na nih nije bacila oko. I baš nam lijepo stoje.

-       Hajde za stol, ručak je – pomalo mamurnim glasom zovem Semija za stol. 1.1. 2014. u cca pola dva (što bi moj tata rekao: Kad su ručali već i oni koji su ovce pogubili).

-       Prvo ide doručak. Ispeci mi jaje – lagano me vratio u normalu iliti našu svakodnevnojutarnjicu.

David i Sara shvatili su da im nakon Monopollyja, Spužva Bob Monopollyja, Lego Star Wars i Lego Hogwarts, Creationaryja i ostalih ne baš jeftinih društvenih igara koje su svih ovih godine dobivali za rođendane, Božiće i godine nove ( i sustavno ih gubili), rasparivali i zanemarivali, uz svesrdnu pomoć svog malog brata koji se svojski potrudio tim podhvatima dati svoj maksimalan doprinos – dakle, shvatili su da im nećemo kupiti novi Monopoly. Čak ni u Offestisimi.

Kad su vidjeli da sam odlučna kao Tito kad je ’48. Staljinu rekao “Ne!”, prihvaitili su se ljepila i škarica, kartona i flomastera i za dva tri sata zajedno napravili svoj Monopolly. Mogu vam reći da je baš dobar.

Trgujemo posjedima

I tako mi u ove praznične dane trgujemo posjedima, plaćamo poreze, doniramo u dobrotvorne svrhe i veselimo se zamišljenim dividendama, gradimo hotele i kuće s bazenima i baš nam je super. Sara usput vježba zbrajanje i oduzimanje, Semi broji točkice na kockici (u rijetkim trenucima kad ima mira sjediti pored nas), a ja punim svoj mozak koji je posljednjih mjeseci jedva funkcionirao (što bi moja prijateljica Sanja rekla "stalno na plitkoj rezervi").

U  našem kućnom Monopollyju posebno me veseli što je najam kuće u Đakovu (my home town) skuplji od najma u Dubrovniku. Pa, unatoč stalno prijetećem bankrotu (ne samo u Monopollyju) – s veseljem kupujem kuće i gradim hotele u Đakovu.

Veseli me i stalna krađa (ili pokušaji krađe) iz državne blagajne. Prvih par krugova igrali smo pošteno, drugačije ne znamo, a onda sam krajičkom oka i uha pogledala/poslušala neke vijesti na HTV-u i kad me sljedeći put David pitao kako da nešto kupi kada nema novaca – jednostavno sam mu rekla staru, prokušanu i višestrukodokazanu hrvatsku – pa ukradi iz državne blagajne.

Čestitka iz HEP-a

I baš kad smo se u našem Monopollyju navikli na luksuz života na račun državne blagajne, u stvarnost nas vratila čestitka iz HEP-a. Prije nove godine platila sam baš sve račune – kažu da nije dobro u novu ući dužan.

No, kad sam se 2.1. veselo pocupkujući u maniri kraljice plesnog podija otisnula do poštanskog sandučića iznenadila me HEP-ova kuverta.

U prosincu su nam poslali obračun i pisamce u kojem je pisalo da smo struju pretplatili za 360 kuna i da su nam oni za taj iznos umanjili nove rate. Ali, ako baš hoćemo, možemo mi to na blagajni kod njih i podići uz ispunjavanje kojekakvih zahtjeva. Ma, neću dizati, nek ide u rate. Ko ga šiša, nije beg cicija - zašto ne bih i ja kreditirala malo HEP. Beskamatno!

Utoliko je veći upitnik nad mojom glavom bio kada sam vidjela novu razliku koja je odjednom obračunata gdje piše da moramo platiti laganih 800 kunića u roku odmah jer je zbog njihovog kvara brojilo stalno računalo jeftinu struju. I uz tu razliku, dakako, treba platiti i redovnu ratu. Ovdje, naravno, nije bilo spomena o tome da bi tu razliku isto mogl raspodijeliti na rate. Zna se ko u ovoj priči ima para i ko koga kreditira. Ko je beg, ko cicija, a kome prijeti propadanje.

- Je l’ ti treba ova kartica – pitala me Sara kad je pronašla omot od HM-poklon kartice koju sam dobila od sestre za rođendan.

- Ne, treba, uzmi slobodno!

Za pet minuta mi je rekla: - Pogledaj pod bor!

A pod borom mala ljubičasta kartica. Na jednoj strani piše "za mamu i tatu", a na drugoj "for bank"  i ispod Kartica za bolji život!

Ljudi moji, kad ju izvadim u HEP-u past će na trepavice!

Čekamo svećenika

Danas čekamo svećenika. To je uvijek onaj dan kad smo od jutra tihi, mirni, spremni i na oprezu, ali nas uvijek zvonce na vratima iznenadi. Prijašnjih godina Semi je uvijek pripremio neko prigodno iznenađenje. Jedne godine skočio je na stol i puhao u svijeću, druge povukao stolnjak, treće zapjevao Sretan rođendan ti u trenutku kad smo mi zinuli da uhvatimo zraka za sljedeću kiticu "Radujte se narodi". Prošle godine jednostavno je otišao gore i nije htio sići na blagoslov. Ove godine obećao mi je da će biti dobar. U zanosu uspješne majke stavljam na stol svetu vodu, svijeću, žito (koje je ove godine uspjelo, valjda zato što ga je posadila moja mama) i kuvertu s skromnim darkom za župnika. Već sljedećeg trena  kuverta je bila otvorena.

- A, znam, to ćemo mi svećeniku dati novce pa će on meni kupiti Transformersa – zaključio je moj pametni petogodišnjak.

A ja se bojim da ću Transformersa ipak kupiti na rate. Srećom, imam karticu za bolji život.

 

Napisala: Marija Mapilele