K’o gljive poslije kiše...

0
25

 

Rastu moja djeca. Tu i tamo me uhvati siječanjska melankolija pa pomislim "zar je moguće da će jednom otići i odrasti i da ih neću moći dignuti visoko, da zimi neće htjeti spavati sa mnom, da nećemo zajedno lijepiti kolaž i mijestiti kiflice".
Djevojčica sa škaricama
Da krenem redom – od sredine. Sara se intenzivno druži sa škaricama i ljepilom. Sve što joj dođe pod ruku reže i lijepi, a moje je samo da dostavljam dovoljnu količinu kolaž papira, iako odlično iskorištava i silne reklamne letke raznih dućana (Živjela kriza!). Pod njezinim se škarama sve zašas pretvara u neobične kreacije, lutke dobivaju haljine, a medvjedići kućice. U ponedjeljak idu u kazalište s vrtićem i već je od petka na iglama, teta me upozorila da je jako zabrinuta jer se boji da će “tata opet prekasno dovesti u vrtić i da će zakasniti”.
Svahili i turski
Samuel se napokon raspričao. Ponekad je to još uvijek kombinacija svahilija i priučenog turskog, ali uglavnom se razumijemo. Posebno kad inzistira da nešto bude po njegovom. Pred tim malim smo, istini za volju, svi u stavu mirno i vrti nas oko malog prsta kad i kako hoće.
Vidim po njemu da je najsretnji doma. Vrtić ne ljubi baš najviše. Valjda si misli "Idem tamo gdje je sve po mom!".
Dosadni i apoetični
Gospodin Najstariji je u fazi “Dosadni ste i Nigdje nikoga mojih godina”. Sve je više obiteljskih druženja i izlazaka na koje mu se ne ide, kad smo zajedno prijepodne doma najvažnije mu je saznati kad mama odlazi. Ja se pravim da to ne kužim, ali vidim ja kud to ide...
Pisao je neki dan sastavak o snježnoj pahulji i ja mu sugeriram neke izmjene, onako usput između peglanja i kuhanja. Nakon malo natezanja uvrijeđenog pjesnika i njegove žalosne majke Marije, ja poludim i kažem “Pa zašto ti ja ne bih mogla jednom, barem jednom u životu, kao i sve druge mame na svijetu malo pomoći oko zadaće!”.
– Učiteljica je rekla da mame ne smiju pisati zadaće – odsiječe, a njegova mama učiteljica i te kako dobro zna da mame i prečesto pišu zadaće.
Gonjen slijepim bezumljem (kao gospon Štulić Đoni u onoj prastaroj pjesmi), meni u inat napisao je pjesmu.
Ne o meni. O snježnoj pahuljici. E, sad, ja bih rekla da je to presavršena pjesma, ali ja, naravno, pojma nemam. Vidjet ćemo šta će reći učiteljica. I baš sam sad kradom htjela uzeti bilježnicu iz hrvatskog i prepisati tu pjesmu, da mi ova kolumna malo dobije na jačini, ali bilježnica je – kod učiteljice.
Idem pravit kiflice (dok još ima zainteresiranih).

Ljubi vas i štuje Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net

Brzom poštom i učiteljičinom dobrotom pjesma je ipak stigla. Prenoimo je u cielosti.

San snježne pahulje
Jedna snježna pahulja
sa Sjevernog pola

doletjela u Hrvatsku

preko raznih mora.

Ta pahulja nije znala,

da ju u Hrvatskoj čeka,

u gradu Zagrebu velika muka,

da padne na polje posađenog luka.

Pa neka tamo od luka plače,

pretvorit će se u kapljicu

vode i izrast će

cvijet - dapače!

David Mapilele (10 godina)