Kog ne boli nek se javi

0
49

 

"Idemo na izlet!"- znakovito mi kaže. To je jedan od onih trenutaka kada se samo pogledamo i već smo na istoj valnoj. Njegove širom raširene oči i pogignute obrve - znak najveće sreće. Na mome licu blaženstvo, u oku suza radosnica, a u glavi tri paralelna akcijska filma - hoće li mu biti lijepo, u koji ćemo ruksak spakirati stvari i - naravno - kakve ću mu sendviče napraviti.


"Naš je vozač pravi dasa autobusu daje gasa... Tra-la-la-la, la-la-lala..." orilo se iz školskih buseva kada smo se mi vraćali sa izleta. U početku suzdržana atmosfera brzo se zahuktavala, šuškala je sjajna folija od (previše) senviča koje smo razmjenjivali, neki su povraćali, a neki uhvatili priliku i smogli hrabrosti sjesti kraj svoje simpatije. Na kraju puta uvijek bi netko predložio "Idemo zapjevati jednu za vozača!”.
Ne sjećam se da se ikada dogodilo da netko nije išao jer mama i tata nisu imali novca. Bila su drukčija vremena. Zaista. Nismo imali ni pola stvari koje današnja djeca imaju, bunili smo se protiv plavih kuta, crnih "zepa" i startasica iz Borova. Nismo htjeli biti isti i borili smo se za svoje pravo na različitost.
Danas vidim da smo trebali uživati u toj "istosti". Nije ovo pohvala plavoj kapi, crvenoj marami i zvijezdi petokraki, nije ni remix hita "U ime svih nas iz 60 i neke" ( jer rođena sam tek posle njih).
Ovo je "in memoriam" vremenima kada je svaki roditelj mogao svome djetetu priuštiti odlazak na školski izlet, a ako nije mogao - to je učinila škola - tiho i diskretno. I nitko si nije uzimao za pravo vrednovati tu odluku.
Danas nije tako. Nije tako ni u Davidovoj školi. Dobili smo pismenu obavijest da djeca idu na izlet u Lonjsko polje. Danas se to zove terenska nastava. Trebali smo zaokružiti hoće li naše dijete ići ili ne. Pokušavam zamisliti kako su se osjećali roditelji koji su morali zaokružiti NE.
A ispostavilo se da je među 70-ak učenika bilo deset takvih roditelja. I što sad? Pozadinu cijele priče ne znam u detalje, ali sam naknadno saznala da je ravnateljica uspjela ishoditi da agencija koja organizira školski izlet pokloni prijevoz učenicima čiji roditelji ne mogu platiti, a škola će za njih 10 platiti ostale troškove kako bi i ta djeca mogla ići. 450 kuna ukupno. Poprilično za skorman školski budžet.
I tu priča poprima tužan tijek. Neki roditelji zaključili su "Sad smo svi mi bedaki koji smo platili izlet, jer, eto, nekima je platila škola".
Na naknadno održanom roditeljskom sastanku ravnateljica je objasnila svoju odluku riječima "Učinila sam to iz solidarnosti. No, moje se poimanje solidarnosti očito uvelike razikuje od vašeg".
Utihnu škola, nestade graje... Nastao je muk. Nije bilo komentara.
Svašta se događa živim ljudima. Pa, tako nekad i najbolje namjere budu protumačene kao loše. Treba li ih prestati činiti?
"Ja bih opet postupila isto" rekla mi je ravnateljica kasnije u razgovoru.
Danas kada ljudi svakodnevno ostaju bez posla, bez mogućnosti plaćanja kredita za kuće i stanove u kojima žive, bez krova nad glavom zbog poplave, potresa, recesije, privatizacije... Bez barba Luke i ikoga tko bi stao u njihovu zaštitu. Danas bismo trebali biti posebno osjetljivi na situacije poput ove.
Jer, djeca su djeca. Izlet je izlet. A red je red.

Ljubi vas i štuje Hakuna Mamama
 marija@sretnodijete.net