Mi sanjarimo, oni žive život!

0
8

drazenka_djecaS Boljim Polovcem nisam imala baš ni malo sreće. Dosta je razočaran u donošenje pravih odluka.  Naime, njemu su se, kako je rekao, odluke zamjerile još od kada se odlučio oženiti.

I dok Bolji Polovac i ja sanjamo san svakog prosječnog hrvatskog umirovljenika: otići dan ili dva do neke destinacije s termalnim vodama ili po domaće do toplica, Prvorođena i Drugorođeni žive život.

Mene bole ruke, a Boljeg Polovca koljeno i što će nama više i bolje od tople kupelji?!

Makar, vikendi prolaze i samo ih gledam kako nepovratno uzmiču pred mojim očima.

Šutjeti bih trebala

Prvorođeni osvaja nagrade na nogometnim turnirima, pa se nadam da Mamić voli toplice jednako kao i ja. Možda i ne voli, ali je, ipak, u godinama kad su termalne vode dobrodošle.

Drugorođena ima svaki vikend dva do tri poziva na rođendane i folklornih nastupa tako da je, doista, nemoguće pronaći vrijeme za moje radosti.

I umjesto da sam sretna i zadovoljna jer se djeca druže i ostvaruju sportske rezultate ja hodam uokolo i pričam gluposti. Stalno se žalim i govorim kao da mi je dosta svega - i sporta i druženja i plesa, pa mi se tu i tamo zaleti i to da ne volim nogomet i da treba manje podilaziti djeci, a više misliti na sebe i slične bedastoće.

Zašto, o zašto ne mogu šutjeti?

I pitam se što je to što mene tjera da pred drugim roditeljima i polupoznatim ljudima pričam takve stvari.

Zašto, o, zašto ne mogu šutjeti?

Onako gospodski šutjeti i zadržati svoja razmišljanja za  sebe.

I nakon mnogih neprospavanih noći odlučila sam da moram nešto promijeniti. Donijeti odluke.  Ali one kojih ću se držati.

Zelje na tanjur, slatkiše u sklonište

Naravno da sam pokušala uključiti u ovaj projekt odlučivanja i svoje ukućane, ali to nije baš urodilo plodom.

Započinjem razgovor za stolom. Hvala Bogu pa je Bolji Polovac dao napraviti čvrst, velik stol koji je dovoljno dug da se oko njega skupimo, a da nitko nikome ne može preko stola počupati kosu, ni zabiti prst u oko!

Drugorođena se, nakon malo razmišljanja, odlučila pridružiti mami u donošenju novih, svježih odluka, pa je, teškom mukom, odlučila da će u budućnosti probati jesti zelje.

Prvorođeni je odlučio da će si napraviti sklonište za slatkiše koje dobiva na poklon jer slatkiši nestaju, a kako Drugorođena ni pod prisilom nije priznala, malomu nije jasno kamo slatkiši odlaze.

S Boljim Polovcem nisam imala baš ni malo sreće. Dosta je razočaran u donošenje pravih odluka.  Naime, njemu su se, kako je rekao, odluke zamjerile još od kada se odlučio oženiti.

Samostalno odlučujem...

Pa sam dalje krenula samostalno odlučivati:

  • Neću se više izlagati na susretima s vrtićkim mamama.
  • Neću se zalijetati na roditeljskim sastancima.
  • Šutjet ću ko zalivena na sportskim terenima i neću ni pisnuti na nogometnom turniru, a kamoli  na nekom rođendanu. Zašto bi morao netko drugi trpjeti te moje priče.
  • Prestat ću potajno jesti dječje slatkiše.
  • Manje ću katastrofizirati, odnosno pokušat ću što manje puhati u buhu dok ne napravim slona.
  • Prestat ću se praviti da ne čujem svako treće pitanje Prvorođenog, pomaknut ću granicu na svako peto pitanje.
  • Pokušat ću unijeti malo vedrine i radosti u pospremanje, čišćenje i peglanje.
  • Pronaći ću u svakodnevnom nakuhavanju onoga što svi, ionako, jedu preko volje neku svijetlu točku.
  • Želim odrasti i postati zrela, mislim da je krajnje vrijeme, ipak imam skoro 41. Ovo odlučujem već dvadeset godina. Možda mi ovaj puta uspije.
  • Pred ogledalom ću izgovarati pozitivne riječi: Ja sam sigurna, stabilna i smirena osoba.
  • Vjerovat ću u riječi koje ću izgovarati pred ogledalom!
  • Raspitat ću se im li kakve šanse da sljedeći nogometni turnir bude u Stubičkim Toplicama.

I tu sam stala. Nije dobro ni u čemu pretjerivati, a posebno ne u odlučivanju. Ponekad treba biti i malčice neodlučan.

 

 

Napisala Draženka Robotić (Mama Robot)