Mr. Beanov poučak

0
19

Pomalo mi je isfurano početi s onom afričkom da je “Potrebno cijelo selo da se odgoji dijete”... ali sve što slijedi dogodilo se u selu, glavni akteri su djeca, a neka od njih imaju veze i s Afrikom.

Kako to mame često vole, a ja prednjačim u tome, organiziraju si druženje i kavicu s  prijateljicama s utopističkom idejom da će se djeca lijepo igrati zajedno, a one se (treba li uopće napisati – napokon)  napričati. Prošlo ljeto bila mi je kolegica s posla sa svojim malim sinom koji je vršnjak mome – i dok smo mi pretresale zbornicu, nastavni plan i program, nove metode poučavanja i tko zna što sve ne uzduž i poprijeko – iz kuće gdje su se djeca igrala nije se čulo “ni mu, ni be”.

- Vidiš ti kako se oni lijepo igraju – ambiciozno sam zaključila, a kada smo provirile da vidimo tu idilu međusobnog druženja ugledali smo dva dječaka, svaki na svom kraju dnevnog boravka kako se igraju i komuniciraju – svaki sa svojim gormitima.

Ni riječi...

Bilo je potpuno očito da nisu progovorili ni riječi cijelo poslijepodne. Ali zato mame jesu.

Iako smo sve svjesne da je broj popijenih otprilike jednak broju prolivenih kava na takvim druženjima, volim te kave i veselim im se kao nekada dobrom koncertu, spavanju kod frendice, petici iz matematike.

“Mi ćemo gledati novi katalog Ikee, a oni nek se igraju...” Moj plan usvojen je jednoglasno. U startu pomičemo granice što se slatkiša, sokova, sladoleda tiče. Ali... i granice imaju granice.

Ja sam potonula gledajući moje mlađe prijateljice kako se savršeno snalaze s odgojem svoje dječice. Bila je to plejada djelotvornih odgojnih metoda, uprizorenje teorija o učinkovitosti nagrada i kazni, presjek najučinkovitijih metoda iz knjiga o odgoju poput “1-2-3 uspjeh”. Sigurna sam da bi neke scene bile sjajni klipovi na raznim stranicama “How to do ... somethnig”.

mr bean

1-2-3 uspjeh

I dok su se hrabro borile kao lavice, trudile, pokušavale i odgajale – ja sam pila kavu i tonula sve dublje. Zato što moje najmlađe dijete, a opet najstarije među njima – nije htjelo podijeliti igračke, nije htjelo pepustiti drugima igračke, tražilo je igračke kojih nema, tražilo je previše sladoleda u jedinici vremena, a kap koja je prelila čašu bila je diskretno strgani dinosaur – na tri savršeno jednaka dijela. A ja sam ga lijepo, još diskretnije spremila u torbu ne govoreći ni riječi nikome. Kad smo išli kući – umalo pokisli u pravom i prenesenom značenju – skupila sam posrnuli majčinski autoritet i rekla: “Moramo razgovarati o tome zašto si potrgao dinosaura. To nije bilo lijepo i dobit ćeš kaznu.”

Brzo sam čekirala tu svoju odluku u mislima. Je li izrečena smirenim tonom? Je. Je li razumna? Je. Jesu li jasni uzroci i posljedice? Jesu. Tako osnažena u glavi došla sam doma i sjeli smo za stol i rezimirali slučaj dinosaur (nikako zaboravljeni slučaj).

Ti si potrgao dinosaura i ja ću sad sve te dijelove baciti u smeće. Nema sladoleda za tebe danas i nema crtića do kraja dana. To ti je kazna.

Dok sam čestitala sama sebi na razumnoj odluci i smirenom tonu (bit će nešto od mene) čula sam neko njegovo trabunjanje o Mr. Beanu (uzoru nad uzorima).

Muškarac kao mama

- Ali Mr. Bean je pticu kojoj su slomljena krila izvadio iz smeća. Popravio joj je krila i ona se mogla vratiti svojim roditeljima – objašnjavao je kroz suze.

Kakve sad to ima veze s dinosaurom – pitala sam ga. Želiš li reći da ga trebamo izvaditi iz smeća – ako tako misliš, vadi ga sam i lijepi – bila sam odlučna.

A on ga je izvadio iz smeća i polako i smireno, dio po dio zalijepio superljepilom.

Poučak? Mr. Beanov poučak? Ne znam. Valjda ima smisla to popravljanje slomljenih stvari, valjda ima smisla odlučiti pokušati ponovno, ima smisla pokušati biti bolji, ima smisla odgajati djecu. Unatoč prolivenim i nepopijenim kavama, neprelistanom katalogu Ikee – ima smisla raditi najteži posao na svijetu.

Crtica s interneta za kraj:

Sin upita oca: “Tata, što znači biti muškarac?”.

Otac odgovori: “Muškarac je onaj koji voli bezuvjetno, brine se za tebe i štiti te”. Tada dijete reče: “Kad odrastem i ja ću biti muškarac. Kao mama.”

Napisala Marija Mapilele