Nikad teže i nikad lakše

0
51

 

I vidim svoje roditelje... Kao korijenje iz kojega izrastam... Koje me vezuje za ovo rodno tlo... Korijenje koje me stabiliziralo, povezalo, učinilo svjesnom predaka i potomaka...nekako stavilo obiteljsku sliku u pripadajući okvir...

 

Nije isto... sjesti za komp i napisati kolumnu... nakon duuuugo vremena...

Komp više nije isti... Baš ovo ljeto mu otkazao hard, napajanje i neke male metalne kutijice koje su potom izvađene, zamijenjene i vraćene u plastičnim vrećicama (da se pokaže da ništa nije nestalo). I radi. Kao nov. Sa starim, spašenim materijalima. Hvala prijatelju kompjutorašu na iskazanoj brzini, susretljivosti, sposobnosti i „besplatnosti“ – a nijedno od toga nije mala stavka. Doista zahvalna....toliko da ću zaboraviti da sam čula kako zna popravljati i druge stvari. Ili da mu ipak pokažem onu nakrivo postavljenu policu u kupaonici?

Ništa više nije isto

Nije isti ni ambijent u kojemu pišem... Više to nije potkrovna soba Naše istarske kuće već podrumska soba Moje osječke kuće... Nakon rastave sad smo redefinirani Mi = djeca plus ja.

Nitko više nije isti

Nitko od nas više nije isti... Oku vidljivo i oku nevidljivo.

Ja više nisam ista... Osoba koju vidim u ogledalu ponekad me iznenadi... Nema poluduge crvene kose, farbanja kod kuće, odmahivanja rukom kad odlazim od frizera uz komentar «Ma, narast će!», čamljenja kod kuće i trčanja na posao na pola radnog vremena.

Kratko ošišana plavuša vratila se prekjučer od frizerke: četkom izvučene šiške još uvijek su na mjestu gdje ih je stručnom rukom stavila krasna, mlada, uvijek nasmijana prijateljica frizerka – u salonu gdje na zidu visi starinski bicikl, a na mene čeka topli domaći čaj od „pečenog voća“, opušteno čavrljanje i više od tri sata ugodnog friziranja (jest, tako vam je to kad želite biti plavuša).

Zahvalna sam joj na prijateljstvu, stručnosti i kreativnosti, uvijek od nje izlazim poletnija, puna entuzijazma...neka druga i drukčija ja, zadovoljna.

Ne čamim jer ne stignem

Ne čamim kod kuće jer nemam vremena... Četiri školarca, roditeljski, informacije i tekuća problematika života i školovanja u gradu – plus gradska vožnja starog mercedesa – sve je na meni, u mojim rukama, na mojim ramenima, u sasvim novoj konstelaciji planeta našeg obiteljskog svemira... Na posao ne idem... Zasad ... Vrtim u glavi neke ideje i gledam klince kako rastu... Bit će vremena i za posao.

Pada mi na pamet scena iz Avatara... Stablo s korijenjem... Povezanost...

Korijenje iz kojeg rastem

I vidim svoje roditelje... Kao korijenje iz kojega izrastam... Koje me vezuje za ovo rodno tlo... Korijenje koje me stabiliziralo, povezalo, učinilo svjesnom predaka i potomaka... Nekako stavilo obiteljsku sliku u pripadajući okvir...

Broj na brzom biranju, jocker zovi kojega često zovem, ruka koja te podiže kad poklekneš, donese čaj kad te viroza ipak obori u krevet, skuha ručak, vozi djecu u školu i iz škole kad ne stignem... Oslonac i podrška. Zahvalna sam što ih imam, što su zdravi i nasmijani, što nas grle, sad kad smo im došli.

Nikad mi nije bilo teže i nikad mi nije bilo ljepše... pronalaziti u životu...ljudima... i sebi... sreću i zahvalnost. Svakoga dana.

Hvala na prostoru za kolumnu... Hvala na čitanju...

Sanja Beraković