Novogodišnja

0
23

I dok njihova stopala rastu u mojim rukama, dok držim u ruci te malene prste i sitne pete, osjećam da su svakim danom veći. Prvorođeni je i dalje na golu, a Drugorođena pleše. Oni rastu, a ja sam nostalgična.
Ravno u kuhinju...
Predbožićno me vrijeme uvijek dotuče. Mirisi koji me odvuku u djetinjstvo, ravno u bakinu kuhinju. Pod poklopac, plavi, lagano zahrđao i "stuljen" na rubovima. Nedostaje mi Djed Mraz. Ono vrijeme i oni ljudi koji se ne mogu vratiti.
Na trenutke se prepuštam nostalgiji, mirisima i uspomenama, ali me svakodnevica vraća direktno u središte zbivanja gdje me čekaju Prvorođeni, Drugorođena, Bolji Polovac...i kojekakve obaveze.
...pa natrag u nuklearni reaktor
Otprilike kao da radim na nuklearnom reaktoru: uvijek sam u žurbi. Nemam vremena, ali imam kurje oko. Nešto su geni, a nešto opseg mojih kućanskih obaveza i ostalih stvari u koje guram nos.
Dotukli su me svakodnevni poslovi kućanice, dobavljačice i kuharice. Polako, ali sigurno pretvaram se u svoju baku. Vječito nas je gnjavila pitanjima:“Kaj se sutra bude jelo?“ „Deca, kaj da kuham?“, a naši su vrli odgovori uvijek bili nezainteresirani i pomalo zločesti.
I šta bi od nas bilo da se povijest ne ponavlja, pa sam i ja počela postavljati pitanja u stilu svoje bake.
Drugorođena na moje pitanje što da sutra kuham uvijek ima spreman odgovor (i uvijek isti!) : "Ćufte i pira!"
Bolji Polovac, na moje pitanje ne kaže ništa i sve što skuham pojede. Takvo ponašanje može biti višeznačno:
a) osoba nije zahtjevna
b) osoba je svjesna ovisnosti o kuharici
c) osoba smatra da je prehrana na koju je osuđena naprosto fenomenalna.
A ručka niotkud (eventualno nedjeljom)
Prvorođenog ne pitam ništa. Shvatila sam da je tako bolje, jer sam nedavno, sasvim slučajno, saznala da je u određenim krugovima ispričao sljedeće: ”Mi vam doma nikad nemamo ručka. Eventualno nedjeljom!” Tu sam već osjetila da mi raste tlak, ali priča ide dalje, pa kaže: “ Ali imamo nekad kasni ručak ili večeru.!”
Od tada ga ne pitam ništa. Šutim, trčim u dućan i na plac, nabavljam i kupujem (dobro je to što još uvijek imam s čim plaćati), skidam recepte s interneta, listam kuharice i kuham, a u meni kipi.
Prerasla knjige o odgoju
I što mi drugo preostaje osim bijega u literaturu, a na tom području se još uvijek tražim. Polako prestajem s čitanjem knjiga o odgoju djece (neke sam i prerasla) i ushićena sam kad vidim da sam napravila samo 68 pogrešnih odgojnih postupaka, a 68 je još uvijek manje od 100.
Čitam i knjige o kuhanju. Sva sreća da recepata za svakodnevno nakuhavanje ima, a recepata za to kako biti mama nema, pa otuda i moji propusti u odgoju (a djeca mi imaju-zajedno-tek 12 godina!).
Da nam živi, živi...unutarnji glas!
I onda mi preostaju jedino knjige o raznoraznim tajnama, magijama i moćima i tu očekujem pomoć i duhovnu obnovu. Navukla sam se i na one knjige koje vas točno upućuju na to kako slijediti i slušati unutarnji glas. Priznajem da očekujem pomoć u kuhanju od unutarnjeg glasa. Dugo mu je trebalo da počne dolaziti k meni, a eto, sad svakodnevno komuniciramo. Ponekad se posvađamo, ali mnogi će potvrditi da to kod mene nije ništa novo.
Često mi Bolji Polovac kaže da bi se ja posvađala i s mrtvom kobilom. Pa, kad bolje razmislim, nije ni čudo što se posvađam s unutarnjim glasom, kad je tako živ.

U svakodnevnom previranju približio se kraj još jedne godine. U novu treba ući s apsolutnom vedrinom: što u glasu, što u mislima. Dopustite unutranjem glasu da vas vodi, ali samo ako je neki veseljak!
I kao što je potrebno pasti da biste se mogli dići, želim vam puno pogrešaka u novoj godini (i u kuhanju i u odgoju), tako da možete popravljati, ispravljati i činiti bolje.

Napisala Draženka Robotić u širim krugovima znana kao Mama Robot