Zašto nikada taj odlazak na spavanje ne teče glatko? Zašto klinci ne zaspu kada im kapci postanu teški a udovi ih više ne slušaju? Spava mi se, laku noć i čiča miča gotova je priča… Ali neeeee!... Priča tek počinje… I suzama bude natopljena, urlicima popraćena, a ni modrice nisu rijetkost u tim trenucima.
Moje odraslo biće, kada mu se spava, jednostavno se s krevetom sastavi i nikoga ne muči i ne gnjavi…
A ta mala stvorenja se naprosto ne žele pomiriti sa svojom potrebom za snom… Kao da ih tamo čekaju vrazi i bauci!
Kao da ih aždaje vrebaju iz svakog kutka a trorogo ih čudovište progoni… Baba roga ih otrovnom čorbom mami dok joj pauci ogromni kao vuci vise iznad ognjišta.
Majku mu! Meni je u toj zemlji snova tako lijepo da joj trkom žurim u zagrljaj. Što mi se to dogodilo pa mi je san postao ljepši od jave?! (Odrasla sam, znam!) Je li i meni nekada java bila ljepša od snova pa sam je teškom mukom napuštala uz sve moguće izgovore?…
Piški mi se, žedna sam, a i stomačić mi je nekako prazan… Ovo su izgovori koji na red dolaze kada se dijete već smjestilo u krevet, ali pravi urnebes je uvertira u ovo stanje…
Skakanje, borba jastucima, jurišanje kroz stan pa proklizavanje i sudaranje s namještajem i dovratnicima… Suze… Mama ljubi!… Kada će proći? Znam ja da pametni ljudi kažu kako djeci treba omogućiti mirno ozračje i pričom ih provesti kroz tranziciju od jave prema snu…
Ali kako sklopiti savez s onim šejtanima u njima kada bi oni larmali, loncima lupali i buku dizali? Nama je mirno ozračje nemoguća misija. Kada nekim čudom dođemo do horizontalnog položaja, prava je sitnica pročitati priču… Zapravo… hm… već i knjige čitamo jer su se slikovnice, naspram duljine njegove tranzicijske faze, pokazale prekratkima…
Kod mene je slučaj sasvim obrnut… Dovoljan mi je stih da otplovim i na smrt se mučim sa čitanjem knjige. Svladala sam već vještinu čitanja u snu. Probudi me vlastiti usporen glas ili ponavljanje posljednje pročitane riječi. Kada otvorim oči, dijete me u čudu gleda… Mama, pa ti si zaspala!!! (ma neee, samo ti se čini!)
I ti bi trebao… laka ti noć i ugodni snovi… gasim svjetlo.
Iz mraka se čuje glas… mama, ali ja nisam oprao zube, doći će Gric i Grec!?
(Ma zar su i njih morali izmisliti da majkama ne daju spavati!)
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
Zašto nikada taj odlazak na spavanje ne teče glatko? Zašto klinci ne zaspu kada im kapci postanu teški a udovi ih više ne slušaju? Spava mi se, laku noć i čiča miča gotova je priča… Ali neeeee!... Priča tek počinje… I suzama bude natopljena, urlicima popraćena, a ni modrice nisu rijetkost u tim trenucima. 
July 30 2010 11:37:23 ·
