Odgoj na japanski način - do pete godine dijete je bog! 1. dio

0
143
Japanski odgoj djece

 

Do pete godine za Japance je dijete bog, od pete do petnaeste - rob, a nakon toga - prijatelj

Zbog mnogo čega je “zemlja izlazećeg Sunca” oduvijek plijenila pažnju ostatka svijeta. Jedna od tih stvari svakako je način na koji Japanci odgajaju djecu, a koji se itekako razlikuje od odgoja u ostatku svijeta.

Bog - rob - prijatelj

U Japanu se odgoj djece naziva “ikudzi” i ne može se objasniti kao skup nekih pedagoških pravila i mjera. Više bi se moglo reći da je to njihova filozofija odgoja. A ona bi se pojednostavljeno mogla opisati ovako: do pete godine dijete je bog, od pete do petnaeste – rob, a poslije petnaeste postaje prijatelj.

U prvoj godini djetetova života na dijete i majku gleda se kao na jednu cjelinu – neraskidivu i neodvojivu .To ne znači da su žene u Japanu posvećene jedino odgoju i majčinstvu, ali se podrazumijeva da je žena koja rodi prvih godina djetetova života potpuno posvećena majčinstvu. Za mladu majku nije preporučljivo da bude zaposlena dok dijete ne napuni tri godine, a isto tako na prenošenje svojih obaveza na nekog drugog, u Japanu se ne gleda dobro. I dok se nošenje beba u sling maramama (i drugim varijacijama iste) u zapadnim kulturama populariziralo puno kasnije, često kao stvar mode – u Japanu je normalno da majka nosi dijete apsolutno uvijek i svuda. "Amaz“ ili majka je sjena svoga čeda. Za jednog Japanca nezamislivo je uvrijediti svoju majku.

Japanski odgoj djece
U Japanu je sasvim normalno da majka nosi dijete apsolutno uvijek i svuda.

Nema zabrana

Do pete godine djetetu se ništa ne zabranjuje, na njega ne smije vikati i nitko ga ne kažnjava. Dijete je slobodno u svom razvoju i za njega ne postoje riječi "ne smiješ", "ne", "opasno"... Gledano očima europljana i amerikanaca to je potpuno krivo, odsutnost svake kontrole, nema granica, nema odgoja, no stvarnost ih demantira. Općepoznato je da je roditeljski autoritet i vlast nad djetetom u Japanu znatno jača i izraženija nego na Zapadu. Japanci tvrde da je to zato što se odgoj zasniva na osobnom primjeru i uvelike se oslanja na osjećaje. Godine 1994. provedeno je istraživanje o razlikama u pristupu odgoju i obrazovanju u Japanu i Americi.

Zadatak za predstavnike obaju kultura bio je da zajedno s djetetom naprave konstrukotor-piramidu.

Američki i japanski princip

Japanke su na početku pokazivale kako da se sagradi konstrukcija, a zatim su dozvolile djetetu da to ponovi. Kada je dijete pogriješilo, počinjalo se sve iznova.

Amerikanke su išle drugim putem (a pretpostavlja se da bi slično postupile i mame Europljanke). Prije nego su počele graditi detaljno su djetetu objasnile princip gradnje, a nakon toga zajedno s njim gradile. Stručnjaci su ove principe objasnili ovako: Japansi razumiju svoje dijete - ne na osnovi riječi koje govore, već postupaka koje čine. Na taj način dijete od najranije dobi uče da bude pažljivo prema osjećajima bližnjih, pa čak i predmetima.

Drugi primjer je situacija kada dijete potrga omiljenu igračku. Sasvim je sigurno da bi Amerikanka oduzela djetetu igračku i održala mu lekciju o tome kako to nije lijepo, koliko je igračka koštala, kako više nikada neće ništa... .

Japanka ništa ne bi poduzimala. Samo bi rekla: „Nanosiš joj veliku bol.“

Na taj način, djeci do pet godina formalno je sve dozvoljeno. Time se kod njih formira samosvest i pomaže im se da steknu sliku o sebi i razmišljaju otprilike ovako: „Ja sam dobro odgojeno dijete koje voli svoje roditelje.“

U nastavku čitajte Odgoj na japanski način - od pete do petnaeste godine dijete je rob! (2.dio)

Prema izvoru: www.vidovdan.org