p.s. Ne zaboravi ljubav

0
8

 

 

 

Kod mene ništa posebno. Učim napamet zakone i propise, pravilnike i statute za stručni ispit, već drugi put u životu. Mislim da to nije fer, ali kao što kažu pametni ljudi: „Ne dao Bog većeg zla!“
Inače, misli mi lete i teško se koncentriram, a kako je u zdravomtijelu zdrav duh dobro su mi došle nogometne aktivnosti mojeg Prvorođenog.
Često u zadnje vrijeme vikende provodim na nogometnim igralištima i gledam utakmice. Ne samo subotom, nego i nedjeljom.
[bg_faq_start] Teletsbis za nogomet
Teško je ne podržavati dijete u onome što voli, a još teže je podržavati sebe da zavolim ono što ne volim.
Ipak, možda ne bi bilo loše da ponekad, barem na utakmicama gdje ima roditelja koji razumiju i vole nogomet, mogu šutjeti. Ali ne mogu, pa kažem svakakve gluposti.
Nakon što me jedna mama prozvala „teletabisom“ za nogomet (ipak sam više tele nego tabis!), odmah poduzimam korake da mi sin ne bi bio istraumatizirani, nego normalni nogometaš i pitam svoju nogometnu nadu je li mu neugodno što se njegovoj mami rugaju.
"Nije. Pa, ne rugaju se meni, nego tebi!" - dočekao me odgovor.[bg_faq_end] Nauka zvana roditeljstvo
Drago mi je da dječarac nije bezveznjak, nego nogometaš siguran u sebe pa dijete rezonira zrelije od mame.
Cijelo me vrijeme, zapravo, u tom mojem angažmanu oko aktivnosti djece nešto smeta.
Ne znam točno što, a kako previše toga moram držati u glavi, odlučila sam popisati činjenice:
1. Oko djece se radi nauka.
2. Volim svoju djecu neizmjerno kao i svi roditelji koje poznajem, iako me srce boli jer znam da postoje i oni koji svoju djecu ne vole.
3. Od roditelja se vrlo često rade državni neprijatelji, pa se analiziraju njihove namjere, postupci, njihova ljubav za djecu, tonalitet kojim se obraćaju djeci, analizira se postotak krivice roditelja za to što su djeca ovakva ili onakva.
4. S druge strane, roditelji vrlo često sumnjaju u ispravnost odluka učitelja, profesora, teta u vrtiću i trenera.
5. S jedne strane, roditelji se žale što ih se stalno usmjerava, upućuje kako da odgajaju vlastito dijete, proziva za krivi odgoj, za sve što je pogrešno u društvu, a s druge strane oni isto to rade učiteljima i odgajateljima njihove djece.
6. Preispituju se tako, unakrsno, odluke, kriteriji o ocjenjivanju,radno vrijeme učitelja i roditelja, tko više radi i tko s djecom provodi koliko vremena, pišu se tužbe i izgovaraju se žalbe.
Tko tu kome (ne)vjeruje?
Tko tu kome ne vjeruje ili zašto nitko nema povjerenja ni u koga?
I, kako se to dogodilo meni?
Naravno da se vraćam na svoje djetinjstvo. Tamo sam bila i to sam odradila.
Znam da su sad drugačija vremena.
I da se sve mijenja.
„Stalna na tom svijetu samo mijena jest!“

Sa mnom nitko nije osmišljavo nedjeljne izlete, ni razgovarao o promjenama u prirodi. Nitko nije sa mnom u kinu odgledao na desetke crtanih filmova i poslije ih analizirao.
Mojem su tati, recimo, ocjene bile važne, ali nije rješavao moju zaključnu jedinicu iz engleskog na polugodištu 2. srednje, to sam odradila sama i nije mi bilo lako. On je samo očekivao rezultate.
Ne znam puno roditelja koje svoje srednjoškolsko dijete (o osnovnoj školi neću ni govoriti!) pušta da se samo bori, da samo uči, piše referate, ispravlja ocjene.
Neću ni govoriti o tome da sam kroz srednju školu, preko tjedna, živjela kao podstanar u drugom gradu.
Iz današnje perspektive moji se roditelji, čine pomalo kao čudaci.
Možda najviše zato jer su tako silno vjerovali i učiteljima i profesorima i meni.
Ili im je bilo svejedno? Ne bih rekla. Oni su redovito išli na informacije, roditeljske i slično, ali nekako se znalo da ostalo moram sama.
Kako to da sam ja znala, sve to vrijeme, da mene ti „čudaci“ vole najviše na svijetu?
Je li to dobro i mogu li tako i današnji roditelji, odnosno što je uzrok, a što posljedica tog nevjerovanja i pretjeranog uplitanja u stvari u koje se možda ne bi trebali jedni drugima toliko uplitati.
Tito - revolucija - mir
I nije meni bilo baš lako i jednostavno sve sama: i ispravljati ocjene i zbrajati prosjek ocjena i odgovarati za višu ocjenu i moliti prijateljicu da mi objasni ono što njoj ide bolje i slično.
Ali nekako je sve to išlo, možda i zato jer sam znala i bila uvjerena u to da me mama i tata vole.
Bez obzira na to što nisu dolazili na sve moje recitatorske priredbe u školi i uopće nisu reagirali kad sam pobijedila na natjecanju "Tito – Revolucija - Mir" u sedmom osnovne, a nisu ni doživjeli moje ispisivanje iz glazbene kao atak na njihove osobnosti.
Ispisali su me jer mi se nije dalo vježbati.
p.s. Ne zaboravi ljubav
Možda su mi sve skupa dva-tri puta rekli da silno vjeruju u mene i da su na mene ponosni.
Sad nisam više sigurna koliko je dobro moje stalno i hvaljenje i poticanje.
I dok smo, moja najdraža knjižničarka i ja, ove jeseni, na raznoraznim knjižničarskim skupovima govorile otprilike ovako: vremena se mijenjaju i mi knjižničari trebamo ići u korak s globalnom informacijskom infrastrukturom, ali pritom ne smijemo izgubiti dušu...možda bi sve ovo napisano moglo reći i ovako:Vremena se mijenjaju i trebamo ići u korak s globalnim promjenama u društvu, ali ni u kojem trenutku ne smijemo prestati vjerovati jedni drugima, ni jedni u druge, i nikako ni u kojem trenutku, dok hvatamo taj korak s promjenama, ne smijemo zaboraviti na ljubav!

Napisala Draženka Robotić