Majčin dan - Zdrava mama

Pitaj psihologinju

ODGOVOR: Po mom mišljenju mogućnost da svojoj kćerkici kažete istinu, a da ju ne povrijedite je vrlo mala, gotovo i nemoguća. Ali nemojte da vam to bude cilj. Prihvatite mogućnost da će ju to povrijediti (jer je to najnormalnija reakcija) i budite tu za nju da ju utješite. Najbolje je rješenje iskrenost. Iskreno joj izložite situaciju, možete joj čak reći da vam je cilj bio zaštititi ju i da vas je bilo strah kako ćete joj to saopćiti. Glavna poruka bi mogla biti upravo to što ste i sami napisali; ona ima mamu i tatu koji ju vole više od ičeg. Često puta u životu nije stvar u rodbinskim vezama već u samom odnosu. Zašto bismo osjećali ljubav prema nekom tko je loš prema nama? Ljubav se stvara u odnosu. Ako nam netko daje ljubav, mi ćemo ju primati i imati potrebu vratiti ju toj osobi. Tako da zaista u tom kontekstu nije bitno tko je njen biološki otac. Naravno ona ima pravo to znati i sasvim je u redu da zna. Puno je bitnije tko je njen „otac“ koji se brine za nju, koji joj daje pažnju i ljubav. I njoj to sigurno puno znači. Kada joj kažete, možete računati na prvotnu zbunjenost i dajte joj vrijeme da se adaptira na novu činjenicu. Nemojte ju požurivati i gurati u svojoj želji da sve prođe bezbolno. Možda će biti ljuta, tužna, zbunjena. Svaka emocija koja se dogodi sasvim je normalna i treba ju prihvatiti i dati joj dovoljno vremena da ju „odradi“. Vi i dalje budite ovdje za nju i dalje ju volite pazite i mazite i vremenom će sve doći na svoje mjesto. Kada joj to kažete vjerojatno će imati niz pitanja. Djetetova prirodna znatiželja će ju potaknuti da vas pita tko je njen tata, gdje je on, zašto nije s vama…. Očekujte takva i njima slična pitanja. Na sva ta pitanja odgovarajte pažljivo i taktično. Svakako joj recite da s vama može o tome bilo kada razgovarati i da se ne boji bilo što pitati. Možda će ponavljati ista pitanja. Pri tome se oboružajte strpljenjem i odgovorite joj na pitanje. Sretno,   Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga Valencia, Vjerujem da ste do sada bili na razgovoru kod vrtićkog psihologa koji ima mogućnosti opažanja Vašeg dragog sina u skupini tijekom cijelog dana i da Vam je dao dobre smjernice. Moram priznati da mi je uz ovakav Vaš opis teško reći nešto novo, što sami niste opisali i napisali, bez da vidim Vas i dijete u interakciiji. Jedino na što Vas mogu potaknuti da razmislite jest – koliko puta kažete zahtjev kada radi nešto što ne smije – da li ga molite nekoliko puta prije nego što konačno izgubite strpljenje i počnete vikati ili nije tako? Važno je da razmislite koje stvari su Vama važne i što želite da on nauči npr. ne želite da baca stvari po kući. Oko takvih stvari treba biti odlučan što znači da u procesu postavljanja zahtjeva ne treba moliti već jednostavno reći. Ukoliko se ponašanje nastavi, tada treba djetetu postaviti izbor: ili ćeš se nastaviti tako ponašati pa dobiti tu i tu kaznu ili ćeš prestati s tim ponašanjem. Izrazito je važno da dobije mogućnost izbora jer tako uči da u životu uvijek ima opcije. Potencijalno će takvo ponašanje preslikati i u drugim situacijama te manje buntovno reagirati. Tek nakon što mu je dana opcija izbora i ako nastavi sa nepoželjnim ponašanjem treba uslijediti kazna. Međutim, poželjno je da u sve zahtjeve koje prvotno postavljate učinite što zabavnijim i djetetu zanimljivim. Mnogi roditelji odgoj doživljavaju kao vrlo ozbiljnu stvar pa se tako postavljaju i prema djetetu – ozbiljno postavljaju zahtjeve. S druge strane, dijete svoj život gleda kroz igru, te uči o sebi, drugima i svijetu oko sebe kroz igru. To znači da ukoliko učinite i „ozbiljne“ stvari zanimljivim, tada dijete neće biti u tako velikom otporu da ih učini. Jedino kada je riječ o situacijama koje utječu na djetetovu sigurnost ili sigurnost nekog/nečeg drugog, tada treba biti ozbiljan i odlučan (npr. kada dijete pokušava ozlijediti sebe, ozlijediti nekog drugog ili namjerno uništiti stvari – u takvim situacijama nema kompromisa niti lijepih objašnjenja, to može uslijediti tek naknadno, kada se dijete smiri). Što se tiče davanje obećanja od strane djeteta, nažalost, u većini slučajeva djeca ih ne ispunjavaju. Zašto? Zato što su nepoželjna ponašanja odraz dječje neke nezadovoljene potrebe ili nakupljene frustracije. U oba slučaja, to su djetetove većinski nesvjesna ponašanja koje roditelji trebaju otkriti u finim nijansama djetetovih emocionalnih reakcija, neverbalnih znakova i ponašanja. Nadalje, kada se igrate s njim, koliko ste doista u toj igri? Koliko ste sami zaigrani? Koliko oduševljeni igrom kao što je i on? Rekli ste da je uzrok jednog napada bijesa bila nemogućnost gledanja mjeseca – jeste li Vi uočili da mu je mjesec bio važan? Vrlo često su djeci izuzetno važne takvi detalji koji su nama odraslima beznačajne sitnice (ali često odrasli takve izuzetno važne detalje za dijete ne uočavaju u brzom tempu života). Međutim, ako ne uočimo djetetov entuzijazam oko takvog detalja, dugoročno je moguće da će se nakupiti fustracija u njemu popraćena s osjećajem da ga njemu najvažnija bića na svijetu, ne razumiju. Spominjali ste da ste primijetili takvo ponašanje od njegove 6. mjeseca života – kakav je bio do 6. mjeseca? Što se promijenilo/dogodilo kada je imao 6. mjeseci da je promijenio svoje ponašanje? Temperament djeteta se uočava vrlo brzo po rođenju djeteta, te se dalje usklađuje ili ne usklađuje sa okolinom, odnosno s roditeljskim reakcijama. Ako dijete nauči da, ako će često plakati, da će mama učiniti sve što može da ga smiri jer sama ne može podnijeti da dijete bude tužno, tada će beba već od par mjeseci potpuno nesvjesno koristiti majčine „slabosti“ kako bi pridobilo njezinu pažnju ako u drugim situacijama, kada primjerice samo promatra mamu i smiješi joj se, ne dobiva. Kao što će beba naučiti glede plača, tako može naučiti i druge stvari jer je osnovni poriv svakog djeteta da preživi, ali i da dobije pažnju koja mu je potrebna za preživljavanje. Ukoliko Vam ovaj odgovor kao ni razgovor s vrtićkim psihologom ne pomognu u narednih par tjedana, dođite u Centar Proventus. Izravno opažanje Vas i Vašeg djeteta u igri može otkriti mnogo odgovora koje tražite te na osnovu njih mogu se dati konkretnije smjernice što i kako dalje da se što prije prestanete buditi sa strepnjom što Vas čeka tokom dana. Tatjana Gjurković Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Poštovana, U prvom redu mislim da je jako dobro što vam se sin povjerio. To što je odlučio s Vama podijeliti svoju tajnu znači da Vas smatra bliskom osobom, što roditelji rijetko uspijevaju biti djeci koja su u tim godinama. Probajte se staviti u njegove cipele. Zamislite da Vas muči nešto, a bojite se to s drugima podijeliti zbog straha kako će drugi reagirati, zbog straha od osude. Jeste li se ikada u životu našli u situaciji kada Vas je bilo strah da ćete nekoga razočarati? Ili niste znali kako nekome nešto priznati? Ili Vas je mučilo reći li uopće nešto ili ne? Sjetite se kako ste se tada osjećali. Vjerojatno se tako osjeća Vaš sin. Homoseksualne osobe najčešće postaju svjesne svoje seksualne orijentacije u fazi adolescencije. U to doba mladi se često preispituju po pitanju svog identiteta, a mladima s homoseksualnom sklonošću posebno je teško prvenstveno zbog stava društva koje je bez obzira na određen napredak po tom pitanju obojan homofobijom. Kod takve djece/mladih osoba pojačan je osjećaj niskog samopouzdanja, srama, krivnje prvenstveno zbog straha od osude, nerazumijevanja, zlostavljanja. Zbog toga oni često svoje osjećaje i seksualnu orijentaciju opisuju kao fazu koja će proći ili pak skrivaju svoju seksualnu orijentaciju pri čemu se ili socijalno izoliraju ili se pak na silu pokušavaju uklopiti u sredinu, što naravno ne vodi ka samoispunjenju i sretnom životu. Znam da bi Vam odgovor da se radi samo o fazi koja će proći pružio olakšanje, ali teško da se radi o tome. Po ovome što ste opisali, prije će biti da Vaš sin zaista ima homoseksualne sklonosti. Razumljiva mi je Vaša dilema. Vi sigurno želite da Vaš sin bude sretan u životu, a izgleda da se našao na putu na kojem će imati poteškoća u ostvarenju svoje sreće – ako pokuša zadovoljiti svoje potrebe, dio društva u kojem živimo bi ga mogao odbaciti. No to od njega neće napraviti heteroseksualnu osobu. Biti će i dalje osoba s homoseksualnim sklonostima koja će morati birati krug ljudi kojima može i želi reći svoju pravu seksualnu orijentaciju i koji ga zbog toga neće odbaciti ili osuditi. Način na koji mu Vi možete pomoći jest da budete u toj skupini ljudi. Već ste na dobrom putu čim Vam je priznao da ga zanimaju muškarci. Nemojte biti među osobama koje će ga zbog toga odbaciti. Sjetite se da seksualna orijentacija ne govori ništa o tome kakva je on osoba, je li dobar, plemenit, sposoban na poslu, spreman voljeti ljude… i da su sve te osobine daleko važnije od toga kojeg su spola ljudi koji su mu privlačni. Nemojte upasti u grešku da iz straha za njegovu budućnost postanete njegov sudac, da mu zabranjujete da pred vama bude ono što jest (to ga neće spriječiti da to bude, samo će spriječiti da s Vama ima iskren odnos), da ta njegova osobina zasjeni njegove sposobnosti i ljudske karakteristike koje biste inače kod njega cijenili. Stavite mu do znanja, ne samo verbalno već i postupkom, da je vrijedan Vaše ljubavi bez obzira na to je li homoseksualna ili heteroseksualna osoba. To je, uostalom, suština roditeljske ljubavi – biti podrška svom djetetu onakvom kakvo ono zaista jest, a ne onakvom kakvo bismo mi željeli da bude. Toplo preporučam knjigu „Više od prihvaćanja“ koja govori o roditeljskim iskustvima, strahovima, previranjima u procesu prihvaćanja seksualne orijentacije svoje djece.   Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Zdrav emocionalni razvoj djeteta pretpostavlja okruženje u kojem postoji jasna podjela uloga i međusobno poštovanje članova obitelji, što djetetu olakšava orijentaciju i pruža osjećaj sigurnosti. Za odgoj djeteta prvenstveno su zaduženi roditelji, koji su i pred zakonom jedini odgovorni za njegov razvoj. To naravno ne umanjuje važnost djedova i baka, s kojima dijete gradi poseban odnos, no njima se mora dati do znanja što je čija uloga. Kako zastupati sebe i svoja prava, a istovremeno ne povrijediti drugoga, nije lagan zadatak i zahtijeva poznavanje osnovnih komunikacijskih vještina, koje se temelje na iskrenom i otvorenom govorenju iz osobne perspektive (korištenje tzv. Ja-poruka umjesto Ti-poruka). Na taj način sugovornik će nas lakše čuti, bez potrebe da se brani. Važno je prihvatiti da ne možemo preuzeti odgovornost za tuđi doživljaj i istovremeno dobro brinuti o sebi i svojim potrebama, a pogotovo o potrebama svog djeteta.   Maja Novak Pervan dipl. psiholog/psihoterapeut Psihološko savjetovalište Balans Ivana Kukuljevića 12, Zagreb www. psiha. info

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

Prije svega, trebate ga naučiti kako da funkcionira sam. No, kako je riječ o separacijskoj anksioznosti, predlažem Vam da svakako potražite savjet kod psihoterapeuta. Separacijska anksioznost odraz je simbiotske vezanosti između roditelja i djeteta. Laički rečeno, jako je vezan za Vas, kao što ste to i sami definirali i zbog toga mu je nezamislivo da se odvoji od Vas čak i na 2 sata. Budući da će se, kako će biti sve stariji, nalaziti u situacijama u kojima će morati sam pronaći način kako će reagirati bez Vaše pomoći, svaka takva situacija, ukoliko ne nauči biti samostalan, izazivat će veliki nemir u njemu. Taj nemir i nesigurnost se može manifestirati na kojekakve načine – od plača, otpora, preko psihosomatike do razvoja poremećaja rasploženja poput depresije. Kako mu se vrlo brzo bliži početak školovanja kada će se svakodnevno morati odvojiti od Vas na barem 4 sata, predlažem da potražite pomoć kod psihoterapeuta koja će Vam pomoći da brže sami dođete do načina kako da mu pomognete. Prirodno, dijete nema potrebu da bude simbiotski vezano uz majku nakon što navrši 6 mjeseci starosti. Unatoč tome, mnoga su djeca jako vezana za svoje roditelje i vrlo im je teško odvojiti se od njih jer roditelji mogu vjerovati da na taj način štite dijete, da mu pomažu i slično. Odnosno, previše ga vežu za sebe iz dobre namjere. Ipak, kada se konačno dijete treba odvojiti od roditelja, kao što je to u slučaju početka školovanja, tada nastaje veliki problem jer dijete ne zna kako da funkcionira bez roditelja. Sretno, Tatjana Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Polazak u školu za dijete je sasvim nova situcija i nije neobično da osjeća strah. Vrtić pruža dobru pripremu za školu na planu socijalizacije, koja se kod djeteta počinje razvijati od 3. godine života. Otvorenija i fleksibilnija djeca lakše će se uklopiti u društvo vršnjaka za razliku od agresivnije ili povučenije, koja mogu imati više poteškoća. Razvoj socijalnih vještina povezan je s emocionalnim razvojem, jer se one temelje na empatiji, prepoznavanju vlastitih i tuđih osjećaja, na dobroj samokontroli i sl. Samosvjesnija i samopouzdanija djeca spremnija su na kooperaciju, fleksibilnija su u prihvaćanju socijalnih uloga, što je važno za uspješnu prilagodbu. Roditelj može biti djetetu podrška, ohrabrivati ga u savladavanju poteškoća, ali i dopusti mu da uči kroz vlastito iskustvo. Pretjerano zaštićivanje djeteta može otežati proces socijalizacije. Svakako je dobro na vrijeme potražiti i stručnu pomoć ukoliko se pokaže da dijete nije u stanju samostalno prevladati poteškoće.   Maja Novak Pervan dipl. psiholog/psihoterapeut Psihološko savjetovalište Balans Ivana Kukuljevića 12, Zagreb www. psiha. info

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Pozdrav, Gubitak bliske osobe snažno utječe na nas i teško se mirimo sa tim gubitkom što nam je osoba bila važnija. U tim trenucima može nam pomoći razgovor, ali i samo postojanje druge bliske osobe uz nas, da nam žalovanje za preminulom osobom bude lakše. Ovo je pjesma koja je meni jako mnogo pomogla kada je iznenada moj otac poginuo: ne stoj na mom grobu i ne placi. ja nisam tamo. ja ne spavam. ja sam tisuce vjetrova što pire. ja sam dijamantna blistavost na snijegu. ja sam suncani sjaj na zrelom žitu. ja sam topla jesenja kiša. kada se probudiš u jutarnjoj tišini, ja sam zamahaj krila nijemih ptica, koje nad tobom kruže. ja sam blage zvijezde koje nocu svijetle. ne stoj na mom grobu i ne placi. ja nisam tamo. Nadam se da će i tebi biti korisna i da će ti pomoći da pronađeš utjehu. Kao što sam gore napisala, mnogo pomaže razgovor s nekim u ovim teškim, stresnim trenucima zbog čega ti toplo preporučam da se obratiš školskom psihologu, ako ga imate ili nekom drugom. Normalno je da tugujemo, da nam je teško, čak I to da ne želimo prežaliti izgubljenu osobu jer nam se čini da ćemo je tako u potpunosti izgubiti. No tako se ne gubi osoba. Toliko dugo dok nam je u mislima, dok čuvamo naša sjećanja na nju, ona živi, ta osoba živi u nama. Ono što nam tugovanje uz pomoć stručne osobe može pomoći jest da gubitak te osobe ne utječe na naš život tako da budemo nesretni. Sigurna sam da ta osoba koju si izgubila ne bi željela da živiš nesretno jer nje nema. Što se tiče profesorice iz fizike, začudo, i u tome te razumijem jer sam imala slično iskustvo i dobro se sjećam koliko mi je bilo teško biti u prisustvu tog profesora, kao I učiti na način kako je zahtjevano. Da bi si olakšala i pronašla put kako da imaš pozitivnu ocjenu iz fizike, važno je da razmisliš o tome što ti je najvažnije u svemu tome. Postavi si cilj. Pretpostavit ću da ti je primarno važno da prođeš razred što bi uključivalo pozitivnu ocjenu iz fizike. Ako je tako, pronađi način kako ćeš to ostvariti. Da bi pronašla način, dobro je saznati što sve utječe na to – jesi li kada razgovarala sa profesoricom u čemu je problem, te da ti se čini da ti daje negativnu ocjenu čak I kada ti se čini da to nisi zaslužila? Vrlo je teško postaviti takvo pitanje I ostati “hladne glave” tj. Ne uzrujati se. No, važno je da saznaš uzroke svog problema. Ponekad jedni druge podsjećamo na nekog koga ne volimo ili nismo voljeli. Ako se to dogodi, onda možemo se ponašati prema toj osobi kao prema onoj koju prije nismo voljeli, a da smo pri tome posve nesvjesni što radimo. Kako tu osobu mi podsjećamo na nekoga koga ne volimo, tako, ako mi sami imamo snažne emocionalne reakcije na nju, i ona nas može podsjećati na nekoga koga mi ne volimo. Tu se zatvara obrazac i ponavljaju isti postupci koji uvijek dovode do istog – do neslaganja, a možda i konflikta. Sve ovo govorim da razmisliš i tako sebi olakšaš, ima li neka druga osoba u tvom životu koja te podsjeća na tvoju profesoricu? Ako ima, i to je jako dobra tema za razgovor sa psihologom i zajedničko pronalaženje strategija kako se postaviti na što funkcionalniji način. Možda ti školski psiholog i roditelji mogu pomoći u vođenju razgovora sa profesoricom. Ako nema samo tebe na piku već i tvoje kolege iz razreda, u tom slučaju – jeste li se obratili razrednici i ravnatelju? Oni su dužni poduzeti određene mjere da se učiteljica na drugačiji način postavi prema Vama. Ako je sve ovo učinjeno i nije urodilo plodom, tada i roditelji mogu utjecati na cijeli tijek situacije tako što će se oni, zajedno sa vama zauzeti kod ravnatelja i razrednika da se situacija riješi. Puno sreće ti želim dalje! Pokušaj uvijek imati cilj pred sobom i kada naiđeš na probleme, razmisli o strategijama koje imaš kao i o opcijama kako riješiti taj problem da bi ostvarila cilj. Tatjana Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Djeca reagiraju na promjene u njihovom okruženju. Što su one viševrsnije i značajnije, djetetu je u prevladavanju krize potrebno više vremena i intenzivnija podrška okoline. Promjene u ponašanju Vaše kćeri koje opisujete, mogu se povezati s dolaskom novog člana u obitelj. Kako bi Vašem djetetu olakšali prihvaćanje nove sitaucije, važno je da pravilno protumačite njeno ponašanje i na njega adekvatno odgovorite. Puno će joj pomoći ako osjeti da ju razumijete, što ćete joj najbolje dati do znanja porukom u stilu «nije ti lako, puno toga se za tebe promijenilo, razumijem te, imaš pravo biti ljuta zbog toga». Tek kada dobije «dozvolu» za svoje reakcije i doživljaje, te kad stekne sigurnost u to da ih okolina može podnijeti, biti će spremnija surađivati s vama i pomalo učiti, kako se na primjereniji način nositi s tim teškim osjećajima.   Maja Novak Pervan psiholog www. psiha. info

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Da, profesori su ponekad u krivu. Rijetko, ali i to se dogodi. Ocjenjuju stvari koje se ne tiču samo znanja, malo više ili malo manje vole nekog učenika, imaju predrasude… Živimo u nesavršenom svijetu i bilo bi pretjerano od profesora očekivati da su savršeni. I roditelji su ponekad u krivu. Vjeruju drugima, a ne vlastitoj djeci, pa i onda kada je istina na strani djeteta. Imaju svoja uvjerenja kojih se tvrdoglavo drže, iako ona nisu primjerena svakoj situaciji. Boje se da ih njihov sin ili kćer ne preveslaju (što oni, budimo iskreni, znaju činiti) i u tom strahu su i previše oprezni. Ni oni nisu savršeni – ne mogu ni biti. Na tebi je da s takvim profesorima i takvim roditeljima izgradiš odnos u kojem će tebi biti najlakše. Na prvi pogled to može biti pokušaj skrivanja istine – privremeno ćeš izbjeći kaznu ili barem neugodnost. No istina će kad-tad izići na vidjelo s još težim posljedicama – ili pri prvim informacijama na koje će otići roditelji, ili najkasnije na kraju školske godine. Laž će samo potaći nepovjerenje roditelja i dugoročno ti otežati da istinom dopreš do njih u drugim situacijama kada ćeš ti tvrditi jedno, a oni drugo. U odnosima koji su dugoročni, a odnos s roditeljima to sigurno jest, najbolje je biti iskren (i prema sebi i prema drugima) i pokušati razumjeti drugu stranu , a ne samo sebe. To ti otvara nekoliko opcija: Kao prvo, preispitaj svoj stav o lošim ocjenama. Jesu li ti loše ocjene samo iz jednog predmeta, ili iz više njih? Ako su samo iz jednog, onda je moguće (čak vjerojatno) da si u pravu i da te neki profesor „uzeo na pik“. Većina nas ima takva iskustva iz svojih školskih dana. No ako su ocjene općenito loše, onda je ipak vjerojatnije da je stvar u tebi, da negdje griješiš u pristupu učenju i školi. U ovisnosti od odgovora na prethodno pitanje, ovisi kako ćeš pristupiti roditeljima. Ako se radi o samo jednom predmetu, ukaži im na tu činjenicu. Zamoli nekog profesora u školi iz predmeta u kojima si dobar da razgovara s njima i ukaže im da imaš i talenta i volje, da se trudiš i postižeš uspjeh. Kada tvoji roditelji shvate da se radi o iznimci, biti će vjerojatno spremniji na cijelu stvar gledati drukčije. Ako su tvoje ocjene iz svih (ili većine) predmeta lošije, onda moraš preispitati samog sebe – u čemu griješiš i zašto ne možeš postići bolji rezultat? Jer onda nije stvar u profesorima, nego ipak u tebi. Kada iskreno sjedneš sam sa sobom i utvrdiš u čemu griješiš i što bi mogao učiniti da popraviš ocjene, dođi s tim zaključkom svojim roditeljima. Vrlo je vjerojatno da će roditelji pozitivno reagirati na tvoje priznanje o lošim ocjenama uz istovremeno obrazloženje u čemu si griješio i što ćeš popraviti u svom daljnjem radu. Važno je, naravno, da se toga i držiš – time ćeš i postići popravak u školi i steći povjerenje svojih roditelja da si zrela osoba koja se zna nositi sa svojim obvezama. Na kraju, moram reći – moguće je da sve ovo napraviš, a da ti roditelji opet ne reagiraju dobro. Kao što smo već zaključili, ni oni nisu savršeni i mogu griješiti. No i u tom slučaju tvoj je život u tvojim rukama – bez obzira na njihovu odluku, priznavanje ili nepriznavanje tvog truda, važno je da budeš uspješan i snalažljiv radi sebe samog, a to uključuje i – dobre ocjene. Podrška roditelja na životnom putu jako dobro dođe, no mnogi su uspješni ljudi to postali i bez te podrške, prije svega zato što su od rana bili svjesni da je njihov život njihova odgovornost.   Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina www. centarproventus. hr  

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Poštovana, prije svega Vam želim reći da je Vaša zabrinutost i želja da pomognete svojoj djevojčici u nošenju s ovim teškim okolnostima doista vrijedna svake pohvale. Razvod je izrazito stresan i emocionalno težak za odrasle osobe koje barem otprilike znaju što se događa. Za djecu je razvod roditelja također izrazito teško razdoblje. Ne znam da li je netko razgovarao s djetetom o tome kroz što prolazi Vaša obitelj. Djeca se boje kada osjećaju da se nešto važno događa s roditeljima, pogotovo ako je to za njih ugrožavajuće – boje se da će ostati ostavljena, da ih roditelji ne vole, da ih roditelj koji odlazi ne voli i ne želi brinuti za njih I sl. Općenito se misli da djeca ne mogu shvatiti što se događa te da će ih razgovor samo zbuniti. Međutim, istina je da se djeca lakše prilagode promjenama, čak i ako su teške za njih,no samo ako znaju što se događa i imaju podršku ljudi koje vole. Djeca ne žele da se njihovi roditelji rastanu. Ponekad misle da ona sama mogu “pomiriti roditelje” ili na neki drugi način kontrolirati situaciju. To ne mogu ako nisu stalno uz roditelje, pa se boje odvajanja. Dakako, i okolnosti koje su dovele do razvoda i u kojima je dijete živjelo, mogu učiniti da se dijete osjeća nesigurno i nevoljeno. Zapravo se nameće jako mnogo važnih pitanja – koliko se s djetetom razgovaralo o razvodu? Tko je djetetu podrška i kome se dijete može požaliti kada zatreba? Prihvaćaju li se i uvažavaju doista djetetovi osjećaji u vezi razvoda, kakvi god oni bili? Što dijete proživljava u školi od strane svojih vršnjaka kada ga ostavite u razredu? Kakav je odnos i komunikacija između Vas i supruga za vrijeme cijelog procesa razvoda? Reakcija Vaše djevojčice je normalna reakcija na situaciju koja je za dijete stresna i prijeteća. Djeca razvod roditelja doživljavaju kao istinski gubitak. Tema razvoda je vrlo složena i teška, no bitno je naglasiti nekoliko bitnih stvari u odnosu prema djetetu tijekom tog procesa: dijete treba ostati zaštićeno od sukoba odraslih i njihove svađe, treba znati unaprijed što će se događati te imati kontakt s oba roditelja. Kada se s djetetom razgovara o razvodu, obavezno se treba naglasiti da dijete nije krivo za razvod i da ga oba roditelja još uvijek jednako vole te da ne mora birati strane. Ono što svakako treba izbjegavati jest tražiti od djeteta da prenosi poruke drugom roditelju, vrijeđati drugog roditelja pred djetetom, tražiti od djeteta da donese mišljenje o “odraslim pitanjima” (imovina, alimentacija, viđanja, skrbništvo I sl. ). Ponavljam, razvod je jako stresan, emocionalno zahtijevan i složen proces, a ovakvo ponašanje je normalna reakcija djeteta na okolnosti. No, ako ovakvo ponašanje potraje duže vrijeme bez promjene ili pozitivnog pomaka, svakako bi trebalo potražiti pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja. Osim toga, razvod je i neizmjeran stres za Vas osobno. Koliko ste Vi snažna podrška svom djetetu, ovisi o tome koliko i sami primate podrške I pomoći kroz period razvoda. Stoga, ukoliko procijenite da bi Vam, uz podršku Vaših najbližih, od koristi mogla biti i sustavna, organizirana profesionalna potpora, pokušajte joj dati priliku. Možda Vam osobe koje se godinama bave ovakvom vrstom problema ukažu na nove načine nošenja sa situacijama, koje Vas i Vaše dijete čekaju u ovom zahtijevnom procesu. Ukoliko se nalazite u Zagrebu, možete se obratiti u Savjetovalište za roditelje I djecu udruge Hrabri telefon na broj 01 6112 758 ili možete nazvati savjetodavnu liniju Hrabrog telefona, svakim radnim danom 9-18h na broj telefona 0800-0800. Sretno!   prof. Hana Hrpka Savjetovalište za roditelje i djecu udruge Hrabri telefon 01 6112 758 0800-0800 savjetodavna linija Hrabrog telefona radnim danom 9-18 h www. hrabritelefon. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga mama, S obzirom da Vaša kćer nema problema s druženjem s mlađom djecom, s jednim vršnjakom, a niti sa odraslima mislim da njen problem nije tolikih razmjera koliko se vama čini. Zaista usamljena djeca osjećaju se izolirano i imaju problema u ostvarivanju kontakta s odraslima, s drugom djecom, ali i u povezanosti sa smislenim aktivnostima. Ljudi se, prema nekim karakteristikama temperamenta, dijele na intravertne i ekstravertne. Karakteristike intravertnih jest da najbolje funkcioniraju samostalno i da im odgovaraju druženja jedan na jedan. Slažem se s vama da će problem postojati sve veći ukoliko ćete ju pritiskati razgovorima o tome zašto se ne druži s grupom vršnjaka. Iz vašeg sam pisma nekako shvatila da s tim nema problema vaša kćerka, nego vi, odnosno da vam se ona ne obraća s potrebom da razgovara o problemu, nego vi forsirate razgovore. Moj je savjet da ju slušate. Ukoliko to za nju ne predstavlja problem, nemojte ga gurati u prvi plan. Naprotiv, ono što vi možete učiniti u poticanju razvoja njenog samopouzdanja, koje je bitno u odnosima s vršnjacima, jest da razgovarate s njom o drugim stvarima, da ju slušate, pohvaljujete, pokazujete joj svoje osjećaje, usmjerujte ju na pozitivno, pomognite joj da sama nađe rješenje problema, dopustite joj da uči na pogreškama. Većina djece u svojem razvoju prolazi kroz faze u kojima se „muče“ s uspostavljanjem prijateljstava. To svakako ne zahtjeva zabrinutost. Ono što je bitno za njih jest razgovor i podrška, naravno na njihovo traženje. Ukoliko im krenemo pomagati, a da oni to nisu zatražili, preuzimamo ulogu spasitelja, čime oduzimamo djetetu osjećaj kompetencije da se može samo nositi s problemom. Nadalje, na taj način kočimo razvoj njihova osobnog potencijala. Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Bok, moram priznati da mi je jako žao za čuti da se tako osjećaš. Ali s druge strane, to što se povremeno tako osjećaš je sasvim normalno. Nisi jedina koja prolazi svoje odrastanje na takav način. Svi mi ponekad želimo izgledati ljepše, imati manji nos ili ravnije zube, međutim, uvijek je najbitnije vratiti se onome lijepome što nosimo u sebi. Vjerujem da imaš puno kvaliteta iznutra koje možeš pružiti svojim prijateljima i ljudima koje susrećeš i koje će njima puno više značiti od toga kakva ti je vanjština. Drago mi je za čuti da imaš prijatelje koje te prihvaćaju i s kojima ti je ugodno i mislim da su ti i oni dobar pokazatelj da si kvalitetna osoba koju žele imati uz sebe. Znam da će ti ovo možda zvučati "otrcano", međutim, prava ljepota se uvijek krije iznutra. Ono što ti možeš ljudima oko sebe pružiti je to što te čini lijepom i privlačnom drugima. Ako ponekad stvarno osjetiš da ti je jako loše uvijek možeš nazvati Hrabri Telefon na broj 0800 0800 i porazgovarati s volonterima na liniji. Što se tiče tvog pitanja za psihologa, ako bi željela ići kod psihologa onda ti roditelji moraju tražiti uputnicu od doktora opće prakse. Također, mislim da nema ništa loše u tome da i sa roditeljima podijeliš kako se osjećaš i o čemu razmišljaš. Oni su prolazili isto što i ti i imaju iskustva, a i poznaju te pa bi ti možda mogli dati neki dobar savjet i biti ti podrška. Za pomoć i razgovor se također možeš obratiti i školskom psihologu. Nadam se da smo ti na neki način pomogli i da ćeš s vremenom kada se pogledaš u ogledalo vidjeti sve ono predivno što nosiš u sebi. Kada to vidiš, biti ćeš sama sebi ljepša, a samim time i drugima.   Mirjana Đebić, dipl. soc. radnik Hrabri telefon www. hrabritelefon. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga djevojko, Žao mi je što prolaziš kroz ovakva stanja. Naša nervoza, nažalost nije dio faze. Može biti pojačana radi hormonalnog disbalansa u pubertetu te u menopauzi, ali u pravilu je to dio podražljivosti živčanog sustava što je genetski uvjetovano s jedne strane, te naučenih obrazaca ponašanja s druge strane. Ima li neke osobe u tvojoj obitelji koja je živčanija, koju se lako povrijedi i ima slične reakcije kao ti? Ako da, moguće je da si naslijedila genetski aspekt podražljivijeg živčanog sustava te si određene reakcije naučila od nje. Uz iskustvo da si imala prijatelja koji te je razočarao, sve skupa je uvjetovalo ovo na čemu si sada. Ono što ti preporučam jest da pronađeš način zajedno sa psihologom (ako je on/a ujedno i psihoterapeut) način kako da se nosiš sa time tj. koje opcije imaš kada idući puta ostvariš kontakt s nekim, a da ne upadneš u stari obrazac – „zavoliš ga, a onda te razočara“. Na koji način ćeš prepoznati signale kad ponovno upadaš u stari obrazac kako bi mogla spriječiti samu sebe da to ne učiniš. U transakcijskoj analizi postoji jedan vrlo zanimljiv koncept koji se zove „psihološke igre“. Preporučam knjigu od Harrisa: „Ja sam OK, ti si OK“ u kojoj je na jednostavan i vrlo zanimljiv način opisano, između ostalog o psihološkim igrama i kako upadamo uvijek u iste stupice. U tvojim rukama je odluka koja ti je potrebna da promijeniš ovaj obrazac ponašanja. Nadam se da ti je ovaj odgovor pomogao i želim ti sreću idući puta kada upoznaš nekoga.   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga mama, do sada ste učinili puno razgovarajući sa stručnjacima koji su vam savjetovali što činiti kako bi vaša djevojčica prošla proces socijalizacije. S obzirom da je njen proces prilagodbe trajao preko godine dana, a i dalje su se pojavljivale somatske tegobe možda će njeno uključivanje u malu školu u poslijepodnevnim satima izazvati još veći otpor, posebice ako je to vrijeme do sada bilo rezervirano za druženje s vama. Ukoliko se takvo što desi moja je preporuka da razmislite hoće li i dalje pohađati malu školu. Ono što možete učiniti jest: - razmisliti koliko se jutarnje vrijeme provedeno s bakom može organizirati da se provede u svrsishodnoj igri. - napravite popis mogućih situacija u kojima bi se vaše dijete ipak povremeno igralo s drugom djecom Raspitajte se postoje li u obližnjem gradu u poslijepodnevnim satima igraonice (primjerice u knjižnicama) gdje možete doći zajedno s djetetom. Možda postoje nekakve slobodne aktivnosti (strani jezici, različiti sportski sadržaji) na koje bi mogli vašu djevojčicu voziti jedanput ili dva puta tjedno. Možete se povezati s roditeljima iz male škole, pa ako je moguće organizirati druženje u vašem domu. Vjerojatno postoji način kako doći do djece s kojima će se družiti, ali vjerojatno taj način potražuje drugačiju organizaciju života   Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Problem koji opisujete upućuje na jedan vid poremećaja spavanja, koji kod djece nije rijetka pojava. Najčešće se radi o bezazlenom fenomenu, koji nije nužno povezivati s nekim psihičkim uzrokom. Kao što ste primjetili, dijete je u takvom stanju nekontaktibilno i teško ga možete utješiti, stoga nema smisla pokušavati. Riječi su u takvoj situaciji suvišne, isto kao i razmišljanje da niste dovoljno dobra majka. Važno je ostati u djetetovoj blizini kako bi bili sigurni da se ne može povrijediti. Ukoliko ste i dalje zabrinuti, najbolje je da se obratite pedijatru.   Maja Novak Pervan dipl. psiholog Psihološko savjetovalište Balans Kukuljevićeva Zagreb www. psiha. info

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Draga mama, Način na koji se vaša djevojčica igra sasvim je normalan za petogodišnju djevojčicu. Razgovara sama sa sobom, igra se tete u vrtiću, crta. Iz svega navedenog nema nikakvih odstupanja od normalne faze razvoja, stoga mi je teško dati bilo kakvo mišljenje. Moja pitanja vama, na temelju kojih biste mogli doći do zaključka i moguće promjene su: - Koliko dnevno provodite vremena u zajedničkom aktivnom, kreativnom provođenju vremena? Stručnjaci preporučaju barem sat vremena u konstruktivnoj igri, koja podrazumijeva da smo potpuno posvećeni djetetu i igri, bez razmišljanja o obavezama koje nas čekaju. - Izlazite li s njom u šetnje, parkiće, van na igranje? - Je li se nedavno dogodila neka promjena u njenom životu (preseljenje, početak druženja s novim prijateljem, svađa s nekom prijateljicom ili prijateljem)? - Kakva je situacija u vrtiću, kako je opisuju i karakteriziraju tete? - Je li netko u blizini bolestan? (obitelj, vaši bliski prijatelji) - Jeste li vi ili suprug bili nedavno bolesni i tužite li se na bolove? Ukoliko vas neki odgovor potakne na razmišljanje to je dobar smjer za promjenu. Ipak, savjetovala bih vam da potražite pomoć stručnjaka (psihologa, dječjeg psihoterapeuta) kako bi u direktnom kontaktu s njom isključio ili postavio smjernice za promjene. Srdačno, Jelena Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Dragi tata, Strahovi i brige koji se javljaju u pojedinim fazama djetetova razvoja  bitan su sastavni dio normalnog djetetova emocionalnog sazrijevanja. Razvojni se strahovi pojavljuju, mijenjaju i spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu, a povezani su s brigama koje se javljaju u određenim razdobljima dječjeg razvoja i sa stupnjem realnosti u dječjim procesima mišljenja. Kako dijete raste, broj se strahova smanjuje, a njihov osnovni izvor mijenja. Za kraj predškolske i početak školske dobi karakteristični su strah od smrti, bolesti, tjelesnih ozljeda, fizičkih opasnosti i nesreće te strah od natprirodnih bića (duhova, vampira, čudovišta, vještica, “nekog ispod kreveta”), mraka i samoće. U ovom razdoblju djeca počinju razumijevati značenje događaja, što povećava učestalost njihovih strahova od smrti i bolesti. Djeca ne vole spavati sama u sobi ili ostati sama u kući. Češći postaju i strahovi nakon gledanja nekog strašnog filma ili slušanja uznemirujuće priče. S obzirom da je Vašoj djevojčici 10 godina, moguće je da se njezin strah javio uslijed nekog događaja a ne kao sastavni dio njezina razvoja. U toj situaciji najbolje bi bilo da se obratite dječjem psihologu koji će Vama i Vašoj djevojčici pomoći da uspješno svladate ovu situaciju. U našem Centru bavimo se terapijom igrom koja se pokazala efikasnom u svladavanju raznih teškoća kod djece, te nam se u svakom trenutku možete obratiti za savjet. Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener www. centarproventus. hr www. terapijaigrom. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Draga mama, Po mom mišljenu ne biste ga trebali ispisivati iz vrtića, jer period adaptacije kod svakog djeteta različitog je trajanja. Koliko sam shvatila on u vrtiću plače samo kada ga ostavite, ne i cijelo trajanje dnevnih aktivnosti. Da bih vam pojasnila značajke separacijske anksioznosti citirati ću sebe i kolegicu Gjurković što smo napisale u jednom članku: Dužina trajanja separacijske anksioznosti ovisi o načinu na koji roditelj odgovara na djetetov strah od odvajanja te o osobinama ličnosti djeteta. Da bi dijete doživljavalo manje straha zbog odvajanja od roditelja, ono se treba prilagoditi na novu situaciju, okolinu, ljude. Prilagodba na novu situaciju u prosjeku traje dva tjedna, no može trajati mnogo duže pa čak i cijelo predškolsko razdoblje. Ako zbog separacijske anksioznosti, dijete nije u stanju slijediti svakodnevne aktivnosti, tada to može ukazivati na ozbiljnije poteškoće, što kod vašeg sina nije slučaj. Faktori koji mogu doprinijeti separacijskoj anksioznosti: • umor • bolest • promjene u obiteljskoj rutini • promjene odgajatelja ili rutine u vrtiću • način na koji se roditelji odnose prema djetetovom strahu od odvajanja. Dječji separacijski strah sasvim je normalna faza u razvoju djeteta, no ono što još može dodatno „pogoršati „ situaciju jest roditeljski strah od odvajanja. Naime, roditelji vrlo često nenamjerno potiču separacijski problem svojom vlastitom anksioznošću, koju je od djeteta vrlo teško sakriti. Ako postoji bilo kakav problem s roditeljske strane vezan uz odlazak djeteta u vrtić, on će vjerojatno izaći na vidjelo, makar ga ne izgovorili – govorna komunikacija nije jedini način kako dijete „čita“ naše poruke. Dakle, ako kod vas postoji zabrinutost da će njemu u vrtiću biti loše ili ako se pak pitate kako će proći ovo jutro kada ga ostavljate, to će sigurno na neki način doprijeti do njega i pojačati njegov strah. Vrtić je zapravo odlično mjesto u kojem će se vaš sin naučiti socijalnim vještinama. To što se ne želi baš previše družiti s drugom djecom može ukazivati na njegov temperament (da je introvertan). Ako roditelj ne vjeruje da će djetetu u vrtiću biti dobro, u to neće vjerovati ni dijete, ma koliko mu pričali o tome kako je u vrtiću jako lijepo i kako će se tamo zabavljati, učiti i igrati s drugom djecom. Naprotiv, biti će zbunjeno dvostrukim porukama koje su mu upućene, jednu na verbalnoj, a drugu na neverbalnoj razini. Na verbalnoj razini je upućeno „sve će biti u redu, u vrtiću je jako lijepo“, a na neverbalnoj (onoj dubljoj) razini poruka je „joj, joj, hoće li sve biti u redu?“. Vjerojatno ste se i vi u životu našli u situaciji kada vas je netko tješio, a da i sam nije vjerovao u to što govori. Vjerujemo da se niste osjećali utješenima. Isto tako niti dijete se ne osjeća sigurno, ukoliko osjeća vašu vlastitu nesigurnost. Zbog toga je prva zadaća roditelja koji dijete po prvi put odvaja od sebe, stjecanje čvrstog uvjerenja da je to dobro za dijete i njegov razvoj. To je nepobitna činjenica – svi smo svjesni da se dijete u određenoj životnoj dobi treba odvojiti od roditelja kako bi se socijaliziralo sa svojim vršnjacima i drugim ljudima – dijete mora jednog dana, kao odrastao čovjek, samo funkcionirati u društvu, a to se neće dogoditi samo od sebe. Što možete još učiniti? • igrajte se skrivača u poznatom okruženju – potrudite se da vas je lako pronaći, dijete će tako lakše naučiti da ćete se uvijek vratiti • neka dijete uvijek bude naspavano i sito kada ga ostavljate u nepoznatom okruženju • razvijte ritual pozdravljanja – rituali zbog svojih ponavljanja mogu olakšati djetetu razdvajanje jer baš kao što se rituali ponavljaju, tako se ponavlja i vaše vraćanje po njega; imajte na umu da to bude kratak pozdrav • otiđite bez mnogo priče oko toga – recite mu da će on ostati u vrtiću i da ćete se vratiti po njega nakon (ručka, spavanja. . ) i onda otiđite bez zastajkivanja i okretanja • izbjegavajte da dijete gleda televiziju sa sadržajima koji izazivaju strah – vaše dijete će vjerojatnije biti manje prestrašeno ako sadržaje koje gleda ne izazivaju strah • razgovarajte s djetetom kod kuće što će raditi dok vas nema; ukratko mu opišite dan; govorite mu o tetama koje će ga čuvati, da će mu dati piti kada je žedan i jesti kada će biti vrijeme za to • trudite se imati uvijek isti ritam tokom dana kako bi dijete moglo predvidjeti što će se dogoditi • ako se dogodi da jedan dan nećete doći u isto vrijeme kao i sve ostale dane, obavezno javite odgajateljicama da ćete zakasnite i zamolite ih da to prenesu vašem djetetu • pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća, primjerice “Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati, ali moram ići na posao. ” • čitajte mu priče o razdvajanju; razgovarajte o liku iz priče i što bi on učinio u djetetovoj situaciji • ponekad djeca kada su tokom dana u vrtiću, žele ostati duže budnim i odbijaju ići na spavanje – dajte im malo više vremena da provedu s vama • kada se vratite, dajte vrlo jasno na znanje djetetu da ste sretni što ga ponovno vidite; nemojte ga nikada kritizirati ili opominjati čim se vratite po dijete pred svom ostalom djecom i pred odgajateljem bez obzira što vam je odgajatelj rekao da je dijete učinilo tijekom dana. O takvim stvarima, razgovarajte kada dođete doma na samo s njim. U suprotnom se može pojačati strah od odvajanja kod djeteta. Važno je znati: Dijete može plakati dok roditelj odlazi, a onda se, za samo 5 minuta, smiriti i zadovoljno se igrati. Kada roditelj dođe po njega, dijete se može ponovno uzrujati i početi plakati jer se sjetio da je bio “ostavljen”. Takvim reackijama, dijete ne manipulira s vama – već je to normalno dječje ponašanje. Na taj način, ono vam govori da mu se još uvijek ne sviđa u potpunosti kada niste prisutni, ali uči nositi se s tim. Sretno, Jelena Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

  ODGOVOR: U prvom redu želim Vam čestitati što ste odgojili tako uspješnu kćer. Što se tiče njenog straha da neće uspjeti postoji nekoliko mogućih razloga zašto je to tako. Možda je imala neko neugodno iskustvo za vrijeme kojeg je osjetila strah ili neugodu koji su se na nesvjesnoj razini jednostavno prilijepili. To iskustvo može biti, kada ga gledamo sa strane posve beznačajno, poput primjerice da se dok je odgovarala pred razredom zbunila, došlo je do blokade te njeno znanje nije došlo do izražaja. Ukoliko je došlo do takvog „lijepljenja“ ona će u svakoj sličnoj situaciji reagirati na isti način. To je vrlo čest problem i odraslih ljudi koji imaju strah i tremu od ispitnih situacija i javnih nastupa. Jedan od načina rješavanja takvog problema je zamišljanje tj. stvaranje vizualnih iskustava sebe u toj situaciji s najboljim mogućim scenarijem. Opušteni, zatvorenih očiju “promatramo” sebe u okolnostima ostvarenoga cilja. Važno je “vidjeti” što više detalja. Zamišljamo sebe kako ostvarujemo cilj. Rezultat takvog zamišljanja jest i promjena stanja. Kada se zamišljamo primjerice kako smo dobili odličnu ocjenu i profesor nam čestita na tome vrlo je vjerojatno da ćemo osjetiti zadovoljstvo. Ovo je jedna jednostavna tehnika vizualizacije koju možete u opuštenoj atmosferi primjenjivati sa svojom kćerkom. Drugi mogući razlog jest da teži perfekcionizmu. Razlog za to može biti ili da u okolini ima nekog tko je takav ili da je slušala poruke koje potiču težnju za savršenstvom. Kada kažem okolina, ne mislim samo na roditelje već na bilo koju osobu koja na neki način ima značaj u životu Vaše kćerke (baka, djed, učiteljica, trener…. ) Moguće je također da ima ograničavajuće ograničenje na razini sposobnosti koje prepoznaje u rečenicama koje počinju s „Ja to ne mogu“ ili pak na razini identiteta koja se prepoznaju po rečenicama koje počinju „Ja sam (glupa, nesposobna, manje vrijedna…. ). Nadalje, danas postoje mnoge teorije da je strah od neuspjeha, zapravo strah od uspjeha , jer uspjeh predstavlja i donosi promjenu, a promjena često znači promjenu na bolje što znači veću odgovornost, zavist prijatelja itd. Uglavnom, na temelju toga što ste napisali ne mogu reći točan razlog njenog straha. Moj je savjet da ukoliko strah i dalje bude prisutan potražite pomoć stručnjaka, koji će u sigurnoj atmosferi detektirati o čemu se radi te primjenjujući jednostavne tehnike riješiti njen strah. Sretno, Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina www. centarproventus. hr Jelena

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Poštovana, Reakcije koje ste opisali o svom djetetu tipične su kada se djetetovi roditelji razdvoje. Takve reakcije su još pojačane kada se, osim što jedan roditelj više nije stalno prisutan, promijeni i životna okolina i navike. Drugim riječima, to što Vaše dijete ima potrebu stalno ići za vama, sasvim je normalna reakcija. S obzirom na sve navedeno, kada dijete ponovno krene u vrtić, moguće je da će prilagodba duže trajati. Ponovni polazak u vrtić može mu poljuljati bazičan osjećaj sigurnosti, koji je već poljuljan s obzirom na novonastalu situaciju (stalnost odraslih osoba i rutina djetetu ulijevaju osjećaj sigurnosti, a razvodom i prekidom odlazaka u vrtić prekinuto je i jedno i drugo) te se može bojati hoćete li se vratiti po njega ili ne. Međutim, ne trebate očajavati. Većina djece se relativno brzo prilagodi na nove životne situacije ukoliko je pristup adekvatan. Ono što Vi sada možete činiti jest prihvatiti potrebu svog djeteta da bude stalno uz Vas i time smanjiti kasnije reakcije odvajanja kada ponovno krene u vrtić. Potpuno prihvaćanje njega i njegove potrebe će s vremenom smanjiti intenzitet te potrebe i ponovno uspostaviti sada poljuljani osjećaj sigurnosti. Možete mu govoriti: "Vidim da imaš potrebu biti stalno sa mnom" te ga pitati: "Što bi volio danas raditi? Čega ćemo se igrati? „ Ukoliko dijete nema ideje čega bi se igralo (premda se to gotovo nikada ne događa), tada Vi predložite dvije stvari te neka on odabere između njih(npr. Igra s lego kockama ili igra s autićima). Izrazito je važno da ga u toj igri ne podučavate, jer to sada nije važno. Ono što je važno je da kvalitetno provedete zajedničko vrijeme, da osjeti da ste zaista tu s njim. Slijedite ga u igri, neka Vam on pokaže što se sve može napraviti od lego kocaka, a ukoliko nema nikakvih ideja, sjetite se svojih ideja iz djetinjstva i uživite se kao da ste i sami ponovno dijete. Svaki široki osmjeh upućen Vama korak je na putu u stvaranju kvalitetnog odnosa i povećanja njegove sigurnosti da ste za njega tu, da nećete otići. Smijte se i uživajte u zajedničkoj maštovitoj igri bez obzira ima li ikakve veze s realnošću ili ne. Neka Vam za to vrijeme granice budu samo one sigurnosnog tipa – nemojte mu dozvoliti da ozlijedi sebe i Vas ili da namjerno počne uništavati igračke. U svom pitanju niste ništa rekli o odnosu bivšeg muža prema vašem djetetu. Ako je ikako moguće, taj odnos treba poticati. Vašem sinu će jako puno značiti saznanje da ga otac nije zauvijek ostavio, nego samo živi odvojeno od vas, ali su mu osjećaji prema djetetu ostali isti. No i ako to nije moguće, budite bez brige – uz adekvatnu brigu o djetetu i dovoljno ljubavi sve će ove poteškoće biti prolazne.   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom i Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Draga mama, Vjerujem da Vam nije lako a Vaš prvi veliki korak je bio taj što ste prepoznali da ne možete sami. S obzirom da sam iz Vašeg pisma zaključila kako je situacija s Vašim sinom doista ozbiljna, smatram da je neophodno da se što prije, zajedno sa sinom, uključite u savjetodavni ili psihoterapijski treman kod stručnjaka. Vjerujem da na području Zadra postoje stručnjaci – psihijatri, psihoterapeuti – koji bi bili spremni raditi s Vama i Vašim sinom (neka Vas ne obeshrabruje to što možda rad s mladima ne navode kao njihovo dominatno područje rada), a u konačnici uvijek se možete obratiti institucijama kao što su Centri za socijalnu skrb u kojima nužno rade stručnjaci (defektolozi, psiholozi) educirani za rad s djecom s poremećajima u ponašanju i njihovim roditeljima. Uvjerena sam da će Vam stručnjaci pomoći da se i Vi kao majka naučite nositi s trenutnom situacijom, da prepoznate kako da ili ne reagirati u pojedinim situacijama u odnosu s djetetom, a savjetodavni ili psihoterapijski tretmani će također utjecati i na ponašanje Vašeg sina. No, kako problem nije nastao preko noći, tako trebate biti svjesni i da je za njegovo otklanjanje ili ublažavanje potrebno vrijeme, te da je uz pravilan pristup stručnjaka, volju i strpljenje potrebno i vrijeme. Vama i Vašem sinu želim puno sreće. Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener www. centarproventus. hr www. terapijaigrom. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Dragi roditelji, Ponašanje Vašeg sina vrlo je karakteristično za doba puberteta. Vaš sin, vaše dijete, dolazi u razdoblje u kojem prestaje biti dijete i pretvara se u odraslu osobu. Kao i kada je bio tek rođen njegove će se potrebe i ponašanje mijenjati iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. To je prirodno, jer mu slijedi vrijeme brzog fizičkog, emocionalnog i socijalnog razvoja u kojem ćete biti svjedok brzim promjenama i naglom odrastanju. Moguće psihičke značajke puberteta su: • zamaranje, rastresenost (mladi dobivaju nove dužnosti i zadatke, prelaze s razredne nastave na predmetnu nastavu) • razdražljivost, nervozno reagiranje • osjećaj nemira (zbog nesigurnosti i češćih konfliktnih situacija) • želja za izolacijom • nezainteresiranost za rad • nagle promjene raspoloženja • maštanje Ponašanje vašeg sina može biti samo izražena potreba da se uklopi u društvo svojih vršnjaka. On je „faca „ jer se ponaša kao ostali „frajeri“. Uzeo je novac da počasti prijatelje. Ovo sam sve navela kako biste imali dublji uvid u njegovo ponašanje. Po mom mišljenju ste dobro postupili. Iskazali ste mu povjerenje, on je to povjerenje izigrao i uslijedila je kazna. Njegovo je „pubertetsko“ pravo da proba ublažiti posljedice pa makar i ucjenama (ja neću učiti jer ste mi jadnom sve oduzeli), a vaša je roditeljska odgovornost da ustrajete u tome što ste započeli. Predstavlja li to rizik? Predstavlja. Po mom mišljenju uspješno roditeljstvo puno je rizika i roditeljima može biti teško takve rizike podnositi. Ali što će se u suprotnome najvjerojatnije dogoditi? Popustite li sada, dečko će s pravom zaključiti da vas može ucjenjivati. I u drugim situacijama će priprijetiti i dobiti ono što želi. Bi li Vam to odgovaralo? U tom slučaju može se dogoditi da slijedeći puta ucjena bude „neće me biti kod kuće tjedan dana, jer ste mi sve oduzeli“. Rizik jest da će mu se ocjene pogoršati. U tom slučaju bilo bi dobro da mu objasnite posljedice njegova ponašanja. Posljedice koje će on trpjeti, a ne vi. Primjerice, gdje se može zaposliti bez srednje škole i dugoročno kako će mu život izgledati. Dajte mašti na volju. Ako pak ustrajete u kazni bez obzira na ucjenu mogao bi zaključiti „ovi misle ozbiljno“. Prebacite odgovornost na njega u potpunosti i samo mu objasnite da će imati onoliko slobode koliko odgovornosti pokaže. U ovoj razvojnoj fazi dobro je s djetetom diskutirati na istoj razini, što naravno ne znači da roditelji i dalje ne postavljaju granice i da diskusija ne smije završiti s „dva dana nema kompjutora“ ili nešto slično. U tom smislu možete ga iskreno i pošteno pitati što mu je i objasniti mu da ste poprilično zbunjeni njegovom promjenom. Možete mu reći da ne odobravate njegovo ponašanje i pitati ga što će napraviti u vezi s tim. U razgovoru prebacite odgovornost na njega, jer je već dovoljno odrastao da ju i preuzme. Ne morate s njim toliko razgovarati i objašnjavati da će sve dobiti nazad. Prebacite odgovornost na njega i objasnite mu da ćete mu uskratiti još slobode bude li zaredao negativne ocjene. Znam da takvo postavljanje stvari izgleda zahtjevno i teško za roditelje, ali po mom mišljenju takav je način jedini ispravan ukoliko roditelji ne žele djetetu činiti medvjeđu uslugu i činiti stvari umjesto i za njega. Ovo je trenutak njegova ispipavanja. Do kuda može ići. Ja vjerujem u vas. Vi ste stariji, imate više iskustva, znanja… S druge strane dajte mu ljubav , pažnju, značaj. Nikako to ne bi smjelo priječi u durenje s roditeljske strane. Jer u tom bi se slučaju mogao osjetiti odbačeno, isključeno što svakako nije dobro. Zabavite se s njim. Šalite se. Živite. Možete mu koji puta i u šali reći da je odgovoran za svoje postupke. Ne mora biti sve jako ozbiljno. Ukoliko zatrebate možete se obratiti stručnjaku (psihologu, psihoterapeutu) za pomoć koji bi vam pomogao da se osnažite u ovoj razvojnoj fazi vašeg sina. Pozdrav, Jelena Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Poštovana, S obzirom na sve navedeno zaista činite sve da situacija prođe s minimalnim traumama. S obzirom na odnos supruga i vas (u kojem evidentno imate komunikaciju koja nije nauštrb djece niti djecu koristite kao sredstvo borbe protiv uskoro bivšeg supruga) mislim da biste s malenom trebali zajednički razgovarati i objasniti joj što iskrenije, prilagođeno njenoj dobi, da mama i tata više neće živjeti zajedno, ali da će i dalje oboje itekako biti uključeni u njen život. U prvo vrijeme kada se preselite bilo bi i dobro da tata s njom provede dosta vremena (koliko je to moguće) kako bi adaptacija na novonastalu situaciju brže prošla. E sada, razvod jest stresan za svako dijete i trebati će joj vremena da se prilagodi. Ipak ona cijeli svoj mali život živi s mamom i tatom i sada će se to promijeniti. U prvo bih vam vrijeme savjetovala da uvedete (posebno mama, posebno tata) neke zajedničke rituale u kojima ćete oboje zaista uživati. Dajte joj ljubav i pažnju, kao što ste joj i do sada davali, grlite ju, ljubite ju, mazite se, igrajte se. Jednostavno kao što ste i krenuli idite dalje. Polako će stvari sjesti na svoje mjesto. Ukoliko bude tužna utješite ju (zagrlite, poljubite i jednostavno budite s njom- bitno je da osjeti zaštitu s obje strane). Kao što sam rekla razvod jest stresan za dijete, ali uz roditelje koji to prihvaćaju kao normalnu fazu svog života, roditelje koji su posvećeni i razmišljaju o dobrobiti djeteta, roditelje koji razmišljaju kako će djetetu objasniti novonastalu situaciju i oboje su spremni angažirati se za dobrobit djece vjerujem da vaša djeca razvijaju osjećaj samopoštovanja i samopouzdanja te da se vaš razvod neće reflektirati na kvalitetu njihova života. Srdačno, Jelena Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Poštovana, Predlažem Vam da pronađete zajedničke sportske aktivnosti poput trčanja, vožnje biciklom, planinarenja, rolanja i sl. Moguće je da odbija biti ostavljen jer to podrazumijeva da će biti manje s Vama. Koliko inače dnevno provodite aktivnog vremena? Da li je tog aktivnog vremena manje kada biste ga ostavili na sportu? Osim toga, kakva Vam je obiteljska situacija – da li ima napetosti i nervoze ili je potpuno opuštena atmosfera? Tikovi i želučana nervoza može biti odraz nemogućnosti prorade neke situacije, odnosno unutarnje psihičke napetosti kod Vašeg sina koja se onda manifestirat na ovaj način. Pokušajte otkriti uzrok toj unutarnjoj napetosti. Mnogo pomaže da se obratite psihologu. Budući da niste naveli od kud ste, ne mogu Vas konkretno uputiti kome da se obratite. Ukoliko ste u Zagrebu, možete se obratiti nama u Centar Proventus. Sretno, Tatjana Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Istina, ti više nisi dijete. I imaš potpuno pravo kada tražiš da te se ne tretira kao dijete. Istina je i da nisi ni odrasla osoba. Imaš sve sposobnosti da to budeš, ali nedostaje ti jedna bitna stvar koju imaju odrasli, a ti nemaš – iskustvo. I eto te u nezgodnom razdoblju: Htjela bi više slobode jer nisi dijete, a roditelji ti tu slobodu ne daju, jer nisi odrasla. Što je najgore, u toj „sivoj zoni“ odrastanja gotovo je nemoguće reći tko je u pravu, jer od slučaja do slučaja njihova briga može biti pretjerana, ali te i može zaštititi od iskustava koje ni sama, vjeruj mi, ne bi željela proći. Važno je znati jednu stvar: Sloboda uvijek ide ruku pod ruku s odgovornošću. Odrasli su slobodni zato jer preuzimaju odgovornost za sebe. Djeca nisu, jer su za njihovo ponašanje odgovorni njihovi roditelji. I za tvoje ponašanje društvo još uvijek drži odgovornima tvoje roditelje, a i oni sami se (što je još važnije) osjećaju u tom smislu odgovornima, pa ti oni ne mogu ni dati potpunu slobodu. No možda je moguće s njima dogovoriti način kako će ti postepeno davati sve više slobode kako ti budeš pokazivala sve više odgovornosti. Pokušaj dogovoriti s njima nekakav „sporazum“: Odredite kriterije po kojima ti možeš dokazati da nisi dijete, da si odrasla i odgovorna osoba. Na puno načina možeš dokazati da si odgovorna: Ocjenama i ponašanjem u školi; Izborom društva s kojim se družiš; Dolascima kući u dogovoreno vrijeme; Urednom sobom i držanjem vlastite higijene; itd, itd… Roditeljima daj jasno do znanja koje su tvoje potrebe za slobodom – na primjer samostalna briga o tome kada ćeš učiti, dozvola izlazaka do određenog vremena, upotreba računala… bilo što što ti nedostaje. Zatim poveži te dvije stvari, vlastitu odgovornost i potrebe za slobodom. I lijepo reci – „spremna sam dokazati da sam odgovorna držeći se ovih kriterija, ali tražim i slobodu na koju takva odgovorna osoba ima pravo“. Pri tome naglasi da će takav odnos sigurno povećati tvoje povjerenje u njih i da ćeš s njima razgovarati o svemu što smatraš važnim te da ćeš od njih tražiti savjet za dileme koje život sa sobom nosi. Ako postigneš dogovor, drži ga se. Ne zaboravi da za stvaranje povjerenja u odnosu nisu odgovorni samo roditelji, nego i ti. I da je držanje dogovora također znak da si odgovorna i da više nisi dijete.   Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Poštovana, mnogi su roditelji zabrinuti kada vide da njihovo dijete ne ostvaruje adekvatne kontakte s vršnjacima. Neka su djeca više povučena, stidljiva, neka više agresivna, neka po nečemu drugačija od druge djece, a sve to može utjecati na njihovo uključivanje u vršnjačke skupine. Ne imati prijatelje, biti isključen od strane vršnjaka za dijete je bolno i frustrirajuće. Edukacijska integracija djece s razvojnim teškoćama najbolji je način da se svoj djeci pruže jednake mogućnosti, no istovremeno to je i zahtjevan proces za sve sudionike, djecu, roditelje i nastavnike. Problemi koji se javljaju često imaju za osnovu strah pred novim, nepoznatim, drugačijim, a mogu se nažalost manifestirati kroz manjak socijalnog kontakta u školskom okruženju. Djeca koja su po nekom obilježju „drugačija“ imaju više teškoća kod uključivanja u vršnjačke skupine. Važnu ulogu tu imaju i socijalne vještine, te samopouzdanje djeteta. Isto tako, veoma je važno kako se unutar ovog procesa ponašaju nastavnici koji svojim primjerom daju poruku svim učenicima, a važno je također da nastavnik ima i sam dovoljno znanja, te stručne podrške. U vašem slučaju sigurno ne pomaže učestalo mijenjanje razrednika koji bi mogao biti dodatna podrška vašoj kćeri. No, ipak kao pozitivno vidim želju sadašnje razrednice da se nešto poduzme po pitanju unaprjeđenja socijalnih kontakata vaše kćeri u školi. Za uspješnost integracije važno je naglašavati sličnosti među djecom u odnosu na razlike. Dakle, po čemu je sve vaša kćer slična svojim vršnjacima, jer sličnosti ima svakako više nego razlika. Moguće je da bi od konkretne pomoći moglo biti provođenje specifičnih radionica u razredu vaše kćeri na kojima bi se djecu više senzibiliziralo na njihove vršnjake s teškoćama u razvoju, te sličnosti koje ih spajaju. O tome možete popričati s razrednicom te stručnim timom u vašoj školi. Isto tako, od pomoći može biti provođenje više grupnog oblika rada unutar nastave. Razmislite također i o specifičnim aktivnostima koje se u vašoj školi organiziraju za učenike unutar kojih bi se vaša kćer mogla prema zajedničkim interesima povezati sa svojim vršnjacima. Na taj način bi se kroz konkretnije aktivnosti i zajedničke interese pružila mogućnost stvaranja odnosa s vršnjacima koji bi se kasnije ogledali i u boljim kontaktima u slobodnim aktivnostima. Moguće je da bi vašoj kćeri od pomoći moglo biti i uključivanje u neke oblike rada (npr. radionice namijenjene djeci) unutar kojeg se provode aktivnosti kojima se razvijaju socijalne vještine, samopouzdanje i samopoštovanje što joj može biti od koristi u ostvarivanju boljih veza s vršnjacima. Svakako ste i vi kao majka sigurno od puno pomoći vašoj kćeri svojom podrškom i otvorenošću za razgovor o njenim nedoumicama, brigama, pitanjima… Lijep pozdrav.   Rebeka Bulat, dipl. psiholog-profesor, Certificirani Baby Signs ® Instruktor www. psiholog-rebeka-bulat. hr 

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Rođenje prvog djeteta predstavlja prvu bračnu krizu jer neminovno mijenja partnersku dinamiku i zahtijeva razvoj zrelijih odnosa. Prirodno je da su u prvih 6 mjeseci, do godine dana majke intenzivnije uključene u direktnu brigu o bebi, i da taj odnos neko vrijeme predstavlja prioritet. Muškarci se često u toj situaciji osjećaju zapostavljeno, naročito ako im se uskraćuje aktivno sudjelovanje u njezi djeteta, ili im se (otvoreno ili prikriveno) daje do znanja da u tome nisu poželjni ili kompetetentni. Emocionalno stabilniji parovi, koji su u stanju pomiriti različite uloge, lakše će se nositi sa zahtjevima roditeljstva, ali će i uspješnije ponovno pronaći put u uspostavi kvalitetnog partnerskog odnosa, bez kojeg nema zdrave obitelji. Dijete će više profitirati od roditelja koji su privrženi i važni jedno drugom kao par.   Maja Novak Pervan dipl. psiholog/psihoterapeut Psihološko savjetovalište Balans Ivana Kukuljevića 12, Zagreb www. psiha. info

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga mama, iz Vašeg pisma shvatila sam da je Vaš sin odličan učenik, vrlo nježan, pažljiv i osjećajan, a problemi koji su se nedavno javili u njegovu ponašanju (a na koje Vas upozoravaju njegove učiteljice) su usporenost, postavljanje niza pitanja koja ometaju rad učiteljica, traženje pravde, uspoređivanje s učiteljicama, upadanje u riječ… Ove manifestacije njegova ponašanja teško je svesti pod jedan nazivnik i dati im jedno, zajedničko ime kao dijagnozu i ujedno objašnjenje njegova ponašanja. Ukoliko je Vaša procjena da je Vaš dječak znatno usporen, možda bi bilo dobro provjeriti postoji li neka zdravstvena podloga zašto je tome tako – primjerice, manjak željeza u krvi može prouzročiti simptome koje navodite (neusredotočenost, usporenost). Što se tiče njegovog postavljanja pitanja koja prema navodima učiteljicama nemaju nikakvu povezanost s gradivom – bilo bi dobro saznati razlog odakle ta pitanja. Možda Vaš dječak nalazi poveznicu, možda mu je gradivo dosadno (što se često događa kod djece koja su napredna i koja s lakoćom svladavaju školsko gradivo)… Njegovo ponašanje je možda i odraz ulaska u pubertet kada dolazi do znatnih promjena u ponašanju djeteta. Djeca u tom periodu postaju prkosna, neposlušna, tvrdoglava pa čak i agresivna, ili pak odviše povučena, pretežno šute i brzo mijenjaju raspoloženje. O čemu god se radilo, vjerujem da će Vam na ta pitanja biti lakše odgovoriti ukoliko se zajedno s djetetom obratite stručnjaku – to može biti i školski psiholog koji će kroz vrijeme provedeno s Vašim djetetom doći do uzroka ovakvom ponašanju a potom (s vremenom) i do rješenja koja će biti u najboljem interesu djeteta. Za dodatna pitanja kao i stručne savjete možete se u svakom trenutku javiti i u naš Centar koji je specijaliziran za rad s djecom i mladima. Vama i Vašem sinu želim puno sreće Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener www. centarproventus. hr www. terapijaigrom. hr  

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga, Prvo što mi je palo na pamet jest pitanje pokazuješ li mu ljubav svojim djelima? Sitnim znacima pažnje, zaljubljenim pogledima, nježnim zagrljajima?Mislim da je ponašanje nešto što je itekako bitnije od samih riječi. Nadalje, koliko ti to što mu često ne govoriš da ga voliš predstavlja problem u životu. Čini li te to nesretnom? Predstavlja li to problem tvom dečku? Ukoliko su oba odgovora niječna ja se na tvom mjestu ne bih previše zabrinjavala i opterećivala. Kao što sam rekla ljubav se može izraziti na najrazličitije načine, možda riječi nisu tvoj najdraži način. Ukoliko ti to pak predstavlja ozbiljan problem u životu možeš se zapitati što će se dogoditi ako mu češće kažeš da ga voliš? Možeš razmisliti o tome je li te nečega strah? Je li to što mu često ne govoriš da ga voliš predstavlja nekakav način zaštite? Zaštite od bliskosti? Možda u tvojoj obitelji roditelji nisu verbalizirali svoju ljubav prema djeci pa nisi imala priliku naučiti kako je to govoriti o svojim osjećajima? Ukoliko je tome tako opusti se i nauči novu vještinu! U prvo vrijeme s vremena na vrijeme (možda čak na dnevnoj razini) reci mu da ga voliš, ali u sebi. Nemoj to izgovarati na glas. Tek kada stekneš određenu sigurnost počni mu govoriti da te čuje. Ono što bih svakako savjetovala je da sa svojim dečkom razgovaraš o tome. Mogao bi ti biti od velike pomoći u bodrenju da mu kažeš da ga voliš. Sretno, Jelena   Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR:  Poštovana, Vjerujem da Vam je ritam koji imate vrlo naporan i da ste jako umorni. Prema ovome što ste naveli, u svom ste pitanju, naveli odgovor – ako se ulovite da kada ste s njom, više mislite na spavanje ili druge obaveze, odnosno niste u potpunosti prisutni, moguće je da je u tome problem. Djeca jako osjete ako smo sa njima i dušom i tijelom ili ako to nismo te reagiraju na to. Možete promatrati kakav odnos ima baka prema njoj. To Vam može dati dobre smjernice što Vašoj djevojčici treba. Također, pokušajte uvesti u raspored svoj odmor od 1-2h dnevno kako biste se dobro odmorili i tako doista aktivno bili sa svojom djevojčicom ostatak vremena. Nadalje, koliko imate vremena da sat vremena tjedno provedete na kavi sa prijateljicama, otiđete frizeru ili negdje drugdje što Vas opušta? Jako je važno da se majka brine i o sebi jer je preduvjet da se dobro brine za dijete. Ako ste stalno iscrpljeni i ne pronalazite mnogo izvora za radost, opuštanje i veselje, vrlo ćete teško moći biti potpuno posvećeni svojoj djevojčici. Nadalje, djeca će se veseliti dolasku voljene osobe bez obzira na to što ta odrasla osoba radi stvari koje ne voli (poput rezanja noktića) ukoliko joj ta osoba adekvatno zadovoljava njezine potrebe u periodu kada su zajedno. Pozdrav, Tatjana Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Hvala Vam što tražite pomoć za svog nećaka. Vjerujem da bi htjeli da on nema takve probleme i da su njegovi odnosi sa vršnjacima u redu. Nažalost, često se dogodi da se ti odnosi promjene. Ponekad dijete koje je bilo “popularno u razredu” postane iz nekog razloga maltretirano od strane vršnjaka. Ti razlozi mogu biti različiti, ponekad je dovoljno da dijete nekom sitnom karakteristikom odskače od većine u okolini. Dijete nikada nije krivo za nešto takvo. Djeca koja zadirkuju drugu djecu najčešće dobivaju radi toga osjećaj moći, a i ukoliko se zadirkivanje događa od skupine djece najčešće se gubi osjećaj odgovornosti pojednog djeteta za učinjeno (“Svi su ga zadirkivali, pa sam i ja”). Vašem nećaku se može savjetovati da u situacijama kada ga djeca zezaju da kaže se loše osjeća zbog toga te da bi volio da to prestane. Vrlo često izravne rečenice i izraženi osjećaju mogu dovesti do promjene zbog osvještavanja druge osobe. Iako se djeca žrtve često osjećaju postupo samima, ipak imaju neke prijatelje u razredu. U situacijama kada Vašeg nećaka zadirkuju u razredu neka potraži pomoć prijatelja I neka je kad god može u društvu prijatelja jer će tako lakše zauzeti snažniji stav I dobiti samopouzdanje. Ukoliko djeca I nakon ovih pokušaja nastave sa zadirkivanjem, Vaš nećak bi trebao potražiti pomoć svog razrednika/ce. Nikako ne treba zanemarivati takvo ponašanje prema Vašem nećaku. Razrednik/ca treba obratiti pozornost na to te po potrebi intervenirati i razgovarati sa djecom o tome koliko je pogrešno takvo ponašanje prema Vašem nećaku. Prema potrebi razrednik/ca može kontaktirati roditelje te djece. Ukoliko dijete treba razgovor, podršku ili informaciju, kao i njegovi roditelji, slobodno mogu nazvati savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800-0800. Linija je besplatna i anonimna te otvorena svakim radnim danom od 9-18 sati. prof. Hana Hrpka Savjetovalište za roditelje i djecu udruge Hrabri telefon 01 6112 758 0800-0800 savjetodavna linija Hrabrog telefona radnim danom 9-18 h www. hrabritelefon. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Zahvaljujem se na Vašoj angažiranosti da pomognete kćeri Vaše prijateljice. Vjerujem da djevojčici nije lako proživljavati zadirkivanja posebno zbog toga što je uspješna u svemu što radi. Nažalost, često smo svjedoci toga da djeca zadirkuju svoje vršnjake iz kojekakvih razloga. Nasilnici pronalaze žrtve koje su zbog nečeg ranjive ili odskaču od druge djece. Često bude riječ o mirnoj, ljubaznoj i nadarenoj djeci u razredu. Nasilničko ponašanje može izazvati brojne posljedice kod djece kao što su: usamljenost, depresivnost, tuga, uplašenost, nesigurnost… Nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima te im često nedostaje suosjećanja za žrtve. Često su skloni ljutnji i uznemirenosti. Ponekad nasilje dolazi iz ljubomore, što može biti slučaj kćeri Vaše prijateljice. Znači postoji mogućnost da iz ljubomore druge djevojčice pokušavaju nju izolirati i ismijavaju je. Roditelji djeteta koje proživljava vršnjačko nasilje moraju znati da za nešto takvo nije krivo dijete. Djetetu je potrebna pomoć odraslih osoba kako bi nasilje prestalo. Roditelji nikako ne trebaju savjetovati djeci da se ne obaziru na nasilje, jer ono neće nestati samo od sebe. Potrebno je da razgovaraju sa razrednicom u vezi navedene situacije te se trebaju uključiti u razgovor i roditelji “nasilnika” (djece koja zadirkuju, vrijeđaju i izoliraju djevojčicu). Roditelji trebaju pratiti ponašanje djevojčice. Normalno je da je sada preplašena i anksiozna te da teško nadilazi strah i neugodu zbog odlaska u školu. No, ako se njeni strahovi nastave i nakon prestanka nasilja, potrebno je da dijete razgovara sa stručnjakom mentalnog zdravlja (psihologom). Pretpostavljam da u školi postoji psiholog, no ukoliko ne postoji, do psihologa možete doći preko uputnice liječnika opće prakse. Ukoliko dijete treba razgovor, podršku ili informaciju, kao i njeni roditelji, slobodno mogu nazvati savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800-0800. Linija je besplatna i anonimna te otvorena svakim radnim danom od 9-18 sati. PITANJE:  Žrtva jer je odlikašica! Kći moje prijateljice ide u 5. razred i odlična je učenica. Osim školskih aktivnosti, uključena je i u mnoge izvanškolske, glazbenu školu, sport. . . Uglavnom, djevojčica u svemu briljira. Zbog svoje izvrsnosti postala je predmet zadirkivanja i zlostavljanja skupine djevojčica u razredu – optužuju profesore da uvijek prozivaju samo nju, da su joj svi naklonjeni, okreću ostalu djecu protiv nje. . . To je došlo do te mjere da su te djevojčice najavile kako će one sazvati roditeljski sastanak i sve objaviti!? Zbog svega toga djevojčica je potištena, plače, ne može spavati, nerado odlazi u školu. . . Uključene su stručne službe, ali meni se čini da se problem presporo i neodlučno rješava. Po meni bi jasno trebalo odrediti agresora i žrtvu i tako se prema njima postaviti. No, dok se to ne dogodi – što reći ugroženoj djevojčici? Kako joj pomoći? prof. Hana Hrpka Savjetovalište za roditelje i djecu udruge Hrabri telefon 01 6112 758 0800-0800 savjetodavna linija Hrabrog telefona radnim danom 9-18 h www. hrabritelefon. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga mama, Silno mi je bilo žao čitati o strahoti koja se dogodila Vašem dječaku i Vama. Budući da se gubitak kućnog ljubimca, ako je dijete zaista bilo vezano za njega što u Vašem slučaju je bilo tako, smatra traumom, na taj način se treba prema tome i postupati. Dakle, ono što Vi, kao majka možete učiniti jest biti mu bezuvjetna podrška. To znači da, kada se rastuži, kada ugleda nekog drugog psa na cesti i nešto komentira, zaplače ili se jednostavno povuče, tada ga zagrlite i recite da je „ok biti tužan kada izgubimo nekog koga volimo“. Možete zajedno gledati slike (ako ih imate), razgovarati o peseku kada god dijete pokaže potrebu za tim. Ono što je jako važno da ne učinite jest da ne ignorirate njegove suze i tugu te da mu ne govorite da ne plače jer kada smo tužni, normalno je da plačemo, zar ne? Ono što se zna dogoditi u ovakvim situacijama jest da odrasla osoba, zbog vlastitih osjećaja tuge, pokušava umanjiti dječju tugu jer joj je teško se nositi s vlastitim osjećajima, te joj je teško gledati dijete kako je tužno. Ipak, izuzetno je važno da odtuguje ovog psića iz više razloga – tako će lakše prebroditi traumu, te će tako naučiti da se loše stvari događaju u životu, ali se ipak nakon toga možemo nastaviti veseliti i radovati u životu. A jednog dana, kada ćete Vi i suprug biti spremni ili još kasnije, kada će Vaš dječak odrasti, biti će sposoban zavoljeti i brinuti se za novog psića koji će mu donjeti novu radost u životu. Ukoliko ste uočili neke promjene u njegovom ponašanju (učestali noćni strahovi, tikovi, nekontrolirano noćno mokrenje, agresivnije ili povučenije ponašanje ili nešto tome slično), te ukoliko one potraju kroz period od 2 – 3 mjeseca, poželjno je da se obratite dječjem psihologu za razgovor. Štoviše, poželjno je da ga uključite u terapiju igrom, posebnim oblikom rada za dijete koje će mu pomoći da savlada ovo traumatsko iskustvo.   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom  www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga mama, Kao što Vam je vjerojatno poznato, starijoj djeci najčešće treba određeno vrijeme da prihvate mlađu braću te je u tom periodu jako važno da roditelj pokazuje svojim postupcima na koji način da stvori kontakt tj. na koji način da se približi maloj bebici. Ukazivanje kako maziti dijete, kako se igrati s njim, dozvoliti mu da Vama pomaže u brizi oko mlađeg brata i sl. , biti će mu put u stvaranju kontakta s bratom, a onda i sa drugom djecom. Budući da dijete od 3,5 godine nema iskustva i znanja, bez roditeljske pomoći ostat će zbunjen i frustiran jer ne zna kako da stvori taj kontakt s jedne strane, a sa druge jer više nema onu količinu pažnje kao što je prije imao. Ono što je također od iznimne važnosti to je povući crtu vezano za agresiju – niti jedno dijete (kao niti odrasla osoba) ne smije niti u kojem slučaju namjerno ozlijediti sebe, drugog ili namjerno uništavati igračke. Što se toga pravila tiče nema kompromisa i nema fleksibilnosti i ne objašnjava se na „lijep“ način već jasnim i odrešitim „ne, to se ne smije činiti“. Ono što je također važno jesu dvije stvari – prvo je prepoznavati djetetove potrebe (potrebe nisu želje, i odnose se na one stvari koje su životne važne – npr. potreba za kontaktom bilo fizičkim bilo verbalnim, potreba za igrom, potreba za samostalnošću itd. ) da uopće niti ne dođe do agresije; te drugo omogućiti mu određeni oblik igre putem koje će moći izbaciti trenutnu frustraciju (npr. udaranje prazne kutije, bacanje gline ili tijesta u zid gdje vi to procijenite da je OK i sl. ). Vrištanje isto može biti oblik izbacivanja frustracije tako da je poželjno da mu dozvolite u situacijama kada je to OK da vrišti koliko želi. Dječja pluća su malog kapaciteta i, ako se djetetu da dozvola, vrlo vjerojatno neće vrištat duže od 5-10 minuta. Kada ste u prirodi ili na nekom sličnom mjestu, možete početi vrištati zajedno s njim i na taj način ga potaknuli da počne vrištati i reći mu da je „ovdje ok vrištati i da može vrištati koliko želi“. Poželjno bi bilo i da ograničite količinu gledanja crtića na jedanput-dvaput tjedno. Baš kao što ste i sami opisali, Vaš dječak koristi metode komunikacije s drugom djecom kao što vidi na crtiću – kričanje, rađenje grimase, negledanje u oči i sl. A kada ste u parku ili na sličnom mjestu gdje su djeca, pitajte ga da li se želi igrati s nekim. Ako odgovori potvrdno ili ako Vam na neverbalan način ukaže da želi, pitajte ga da li bi želio da ovog puta Vi idete s njim upoznat djecu. Ako kaže potvrdno, iskoristite ovu priliku kako biste mu pokazali kako ostvariti adekvatan kontakt s djecom i kako komunicirati s njima. Kao i većinu toga drugog, i ostvarivanje kontakta s drugom djecom, dijete treba naučiti, a pri tome mu opet mnogo pomaže roditelj. Važno je da to ne prijeđe u sistem – „mama će rješavat sve za tebe“ već da mu Vi služite kao poticaj i putokaz nakon čega će sam preuzeti stvar u svoje ruke. Ako se ovakvo ponašanje nastavi tijekom ljeta, svakako Vam preporučam da se najesen obratite stručnjaku za daljnje savjete. Prethodno navedeno možete potražiti u našem Centru.   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Poštovana, Glede kažnjavanja – Vi određujete duljinu kazne. Dakle, ako je kazna u trajanju od 3 – 4 minute (što bi bilo adekvatno njegovoj dobi), tada bez obzira koliko njemu postane dosadno i/ili se ispriča u tih 3-4 minuta, on treba ostati u sobi u tom periodu. Nakon što prođe kazna, tada možete razgovarati o tome. Što se tiče kakanja, moguće je da je to reakcija na veliku promjenu u vašoj obitelji – dolazak sestrice. No, svakako predlažem da otiđete do doktora i napravite pretrage koje će Vam on naložiti da uklonite mogućnost da je kakanje u gaćice odraz fiziološke prirode. Međutim, na taj način ponekad djeca, kao što ste i sami naveli, reagiraju na promjenu u obitelji. Ukoliko se pokaže da nije riječ o fiziološkoj promjeni, tada pratite kada se to događa – kada se pokaka u gaćice. Da li kada se igra? Ako je tada, kako izgleda u tom trenutku njegova igra? Da li se bore likovi međusobno ili čine nešto drugo? Također, dok kćerkica spava, igrajte se sa sinom na način da igrate ono što Vam on odredi (npr. on je vitez, a Vi ste dinosaur). U toj igri nije važno koliko to ima veze s realnosti, nemojte ju pokušavati usmjeriti niti ga educirati pri tome već pustite da Vas on vodi. On će Vam reći što želi da Vaš npr. dinosaur kaže i učini i to slijedite. Na taj način dobit ćete vrlo vrijedne informacije o tome kako on vidi svoj svijet, odnose među njima, da li je on najjači ili su pak svi jači od njega, ima li prijatelja koji mu pomaže ili je sam itd. Putem takve igre, možete vidjeti da li prorađuje to što kaka u gaćice, da li ga je sram, što on misli o tome, zbog čega to čini. Ukoliko se pojavi ta tema, koristite svog dinosaura (da ne bude direktan razgovor mama-dijete) i pitajte viteza što on misli o tome da kaka u gaće, da li bi mogao idući puta ići na wc i slično. Tada zaboravite da ste mu mama i zaista budite dinosaur i saznat ćete mnogo stvari o vitezu  Isto može biti njegovo „neću“ na sve što predložite Vi i muž. Možete njegovo „neću“ pretvoriti u igru – pa kad on kaže „neću na spavanje“, možete se nasmiješiti i kao da se igrate s njim pa reći: „onda sigurno nećeš niti da sutra idemo u park (ili kamo već idete)“. Pokušajte olabaviti njegovu napetost zbog promjene u obitelji tako što to pretvorite u igru. Budete li se i Vi sami ljutili ili živcirali oko toga, tada će on postajati još nervozniji i napetiji i biti će u još jačem otporu, a budete li sve pretvarali u igru, tada će svakodnevna napetost vrlo vjerojatno pasti. Tatjana   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: poštovana, Hvala što ste nam se obratili. Lijepo je što se brinete za svoju pokćerku i vjerujem da je sretna što vas ima uz sebe. Situacija s bakom koju ste opisali može se doimati pomalo neobičnom. Djevojčica se nalazi u osjetljivim godinama i normalno je da vam se nameću ovakva pitanja. Čini mi se da je djevojčica vezana za baku, što nije ni čudno s obzirom da je živjela s njom do prije dvije godine. Ako se njih dvije dobro slažu i u baku imate povjerenje, mislim da zajedničko spavanje pri posjetima nije alarmantno. Ako djevojčica nije izrazila negodovanje zbog zajedničkog spavanja, dobro bi bilo pustiti situaciju da se razvija sama od sebe. Kada dođe vrijeme, djevojčica će vjerojatno samostalno odlučiti da više ne želi spavati s bakom. Nije važno kad će doći do te odluke niti hoće li ona uopće doći; važno je da djevojčica osjeća da je slobodna izraziti osjećaje i stavove. Sve dok ona ne odluči suprotno, dopustite da uživa u bliskosti s bakom koju, međuostalim, izražava i zajedničkim spavanjem. vi budite tu da jeohrabrujete da se osjeća nesputano, kako u vezi ove situacije, tako i općenito u životnim situacijama. Da biste se umirili, možete razgovarati s djevojčicom i pitati ju što ona misli o prespavljivanju kod bake. Bitno je da s njom njegujete povjerljiv odnos kako bi vam se obratila za pomoć u eventualnim kriznim situacijama. Razgovarati možete i sa suprugom, kako bi saznali njegovo mišljenje i općenito pronašli podršku u odgoju djeteta. Naravno da ćete intervenirati ako primijetite da se djetetu događa išta protiv njezine volje, i nadam se da do toga neće doći. Ako se javi potreba, vi, a posebice djevojčica, možete se svakim radnim danom od 9 do 18 sati javiti na liniju hrabrog telefona na broj 0800-0800. Ostanite i dalje ovako brižni i pažljivi prema svojoj djevojčici! Srdačan pozdrav   Hana Hrpka, prof.   Hana Hrpka, prof. Hrabri telefon Savjetovalište za zlostavljanu i zanemarenu djecu www. hrabritelefon. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Draga mama, Razinu podražljivosti živčanog sustava djelomično je zaslužna genetika, a djelomično opažanje ponašanja naših roditelja i drugih roditeljskih figura (bake, djedovi, tete, učiteljice itd. ) kako se treba ponašati u određenoj situaciji (da li ima neka osoba slična Vama u Vašoj obitelji?). Unatoč tome učenjem različitih tehnika opuštanja i stavljanje svojih emocija pa tako i emocionalnih reakcija pod kontrolu može se naučiti u osobnoj terapiji. Budući da je riječ o sklopu genetike i naučenih obrazaca ponašanja, nema jednostavnog recepta koji bi Vam mogla savjetovati, a za koji do sada sigurno niste čuli (npr. brojati do 10, češće se opuštati, odlaziti na masaže i sl. ). Umjesto odlasku psihijatru, preporučam Vam odlazak psihoterapeutu koji će također znati da li Vas treba uputiti psihijatru ili je kod Vas riječ o tzv. „normalnoj neurozi“ koja se odmakne Vašoj kontroli. Tamo biste dobili odgovore zbog čega ste tako bijesni u sebi, što je to što Vam nedostaje i koje opcije imate u životu da se nešto promijeni po tom pitanju. A dobiti te odgovore u sigurnom, terapeutskom okruženju bez prosudbe i kritiziranja, vjerujte, isplati se!   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

OGOVOR: Draga mama, Prema ovome što ste napisali, vidim da zaista volite svoje kćerkice, da se brinete za njih, stariju pokušavate tješiti kada je nesretna, pronaći joj način kako da se zabavlja kada joj je dosadno. Glede Vaše starije djevojčice, jako je važno otkriti uzrok njezinoj plačljivosti i nesretnosti. Tikovi su najčešće manifestacija dječje unutarnje napetosti (zbog čega je odlično da ste je prestali opominjati jer su to nekontrolirani pokreti) te, osim plačljivosti i oni su pokazatelji da Vašoj djevojčici nešto treba. Kako ste sami naveli, Vaša majka smatra da uzrok manifestacije problema Vaše djevojčice leži u tome što ste Vi postali nervozniji. Razmislite, što Vas čini nervnoznom, zbog čega počnete vikati, koji su trenuci kada se više ne možete suzdržati? Koliko često se to događa? Ako je moguće, svakako Vam savjetujem da potražite savjetodavni razgovor kod stručnjaka, poželjno kod psihologa ili psihoterapeuta. Iako možete u najboljoj namjeri pokušati pomoći samoj sebi, najčešće nam je ipak potrebna pomoć jedne druge, posve neutralne osobe kao što je to psiholog ili psihoterapeut. Razlog je jednostavan – ta osoba nije emocionalno angažirana u tom problemu. Vaša majka sigurno obožava svoju unučicu i, iako može imati veliku želju da Vama pomogne u rješavanju Vašeg problema, ona u tom procesu može biti izvrsna podrška, ali ne i stručnjak koji će Vas voditi na profesionalan način. Ono što vidim kao Vašu prednost je Vaša samosvjesnost i želja da učinite nešto za svoju stariju djevojčicu. Ukoliko se riješite svoje vlastite unutarnje napetosti koja Vas čini nervoznim, vrlo vjerojatno će se s vremenom smanjiti i unutarnja napetost Vaše djevojčice što ćete moći vidjeti u prorjeđivanju ili potpunom nestanku tikova i plačljivosti. Sretno!   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom  www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Poštovana, hvala Vam na Vašem upitu. Vjerujem da ste zabrinuti zbog situacije za koju ste saznali i da bi voljeli dobiti neko pojašnjenje vezano uz to.  Zanima me na koji način ste saznali za taj događaj? Jeste li razgovarali sa Vašim sinom o tome, kako se on osjeća zbog toga? Ponekad dijete zna reći riječi za koje ne zna značenje (čulo je na televiziji, od odraslih osoba ili od druge djece), pa je dobro provjeriti i ispitati događaj o kojem dijete govori, odnosno što se točno dogodilo.  Jako je važno da znate da djeca uče o spolnosti kroz igru, znatiželjni su tijekom odrastanja te ne pridaju spolnosti značenje kao odrasle osobe.  Uočavanje razlika među spolovima, promatranje vlastitih intimnih dijelova te pokazivanje istih vršnjacima su također dio odrastanja. U toj dobi je karakteristično da djeca koriste žargonske i vulgarne izraze za intimne dijelove tijela i opčinjeni su pričanjem "prostih" šala i viceva. Jako je važno puno razgovarati sa djetetom. Budite otvoreni za sva pitanja, ne izbjegavajte pitanja o spolnosti i nikako ne treba dijete zastrašivati niti pobuđivati sram vezan uz spolnost. Objasnite mu da postoje dobri i loši dodiri i ukoliko osjeti da ga netko dira na loš način (ukoliko se loše osjeća) da se makne od te osobe i traži pomoć kod roditelja.  Vjerujem da je u situaciji vašeg djeteta zaista riječ o igri i znatiželji te ova situacija nije pokazatelj da li će dijete u budućnosti biti naklonjen suprotnom ili pak istom spolu. Jedino što Vam mogu reći jest da budete otvoreni za Vaše dijete, puni podrške i razumijevanja vezano uz njegov spolni razvoj. Srdačan pozdrav, Hana Hrpka, prof.   Hana Hrpka, prof. Hrabri telefon Savjetovalište za zlostavljanu i zanemarenu djecu www. hrabritelefon. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Poštovana, Budući da je promjena kod Vaše djevojčice došla odjednom, nešto se prethodno vrlo vjerojatno dogodilo. Možda nešto čega se ona sama ne sjeća, možda nešto što ste Vi smetnuli sa uma ili niste tome pridali veliku važnost, a što je nju jako prestrašilo u datom trenutku. To što ide piškiti nekoliko puta prije spavanja ukazuje da postoji napetost u njoj glede spavanja. Razmislite, da li ste nešto gledali na televiziji, a što ju je uplašilo? Možda neki film s većim efektima? Premda ste naglasili da ne gleda tv prije spavanja, moguće je da se uplašila nečega što je gledala jednom tijekom dana. Da li je jednu noć imala noćne more, da li spava mirno ili nemirno kada je s Vama? Da li joj je neka prijatelj/ica nešto ispričala što ju je uplašilo? Da li Vam je u nekom usputnom razgovoru ispričala nešto čega se uplašila? Ili se nešto zaista dogodilo u Vašoj obitelji? Ponekad se nama odraslima neke stvari čine vrlo banalnim, a da to djecu podsjeti na nešto, uplaši ih zbog čega promijene svoje dotadašnje ponašanje. Putem ovakvog promišljanja i razgovora s njom možete doći do odgovora zbog čega je došlo do promjene u ponašanju, a kada to definirate, moći ćete ju lakše umiriti. Tatjana   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

ODGOVOR: Poštovana, Ono što je vrlo važno je da budete podrška svojoj kćeri. To znači da kada je prestrašena da izbjegavate rečenice poput „ne trebaš se bojati“, „ne trebaš se brinuti“, jer da se ne treba bojati tj. da se zna nositi sa situacijama, ne bi se osjećala kako se osjeća. Umjesto toga, poslušajte je čega ju je strah i razgovarajte o opcijama koje ima u tom trenutku. Ako se boji novog gradiva, pitajte je što može učiniti po tom pitanju. Izbjegavajte davanju savjeta, odnosno gotova rješenja bez da ste ju potaknuli da razmisli o situaciji. Naučite li je da razmišlja koje opcije ima u životu, lakše će naučiti kako kontrolirati strah od nepoznatog. Upravo će joj sposobnost da smisli opcije dati osjećaj sigurnosti da će se snaći unatoč nepoznatom. Često mi odrasli nastojimo riješiti probleme umjesto djeteta kako bismo ga zaštitili i pomogli mu u toj situaciji. I premda to činimo iz dobre namjere, zapravo činimo medvjeđu uslugu djetetu. Ako dijete naučimo kako da se nosi sa situacijama s kojima se suočava te kako da kontrolira svoje emocije, pri čemu je nužno da dijete samo bude izloženo tim sitaucijama, tada mu nudimo mogućnost da nauči vrlo vrijedne vještine koje će mu jako dobro služiti i kasnije u životu. Zbog toga, razmislite, koliko puta Vi rješavate situaciju umjesto Vaše kćerke, koliko puta joj dajete savjete i gotova rješenja bez da ste ju prvotno potaknuli da sama promisli o njima? Bilježenje što joj govorite kroz neki period može Vam dati vrlo dobar uvid u to te na osnovi tog uvida možete mijenjati svoj pristup čime ćete osnaživati nju i poticati razvoj njezinih vještina. No, ukoliko njezino raspoloženje nastavi biti ovakvo do kraja ove školske godine, predlažem da ju uključite na psihoterapiju kako se takvo raspoloženje ne bi nastavilo iduće školske godine. I, bolje je krenuti na psihoterapiju čim prije tj. ne čekati školsku godinu jer za takve promjene može trebati duži period, a 2 mjeseca praznika idealno je vrijeme da stekne razvije nove vještine suočavanja sa nepoznatim situacijama. Ukoliko se odlučite za ovaj korak, i Vi ćete kao roditelj trebati biti uključena u proces što je veoma važno jer i na taj način pružate podršku svojoj kćeri. Sretno, Tatjana Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

Sretno Dijete   27 Prosinca, 2016.  


Be the first person to like this faq.

Log In is required for submitting new FAQ. Click Here

freethemes