Pohvala vrtiću

0
23

Bilo bi sjajno, kad bi vam u trenutku kad postanete mama, dali neko pismeno dopuštenje da smijete (bez straha i grižnje savjesti!) griješiti. Na primjer, mogla bi to biti: Dopusnica za pogreške, koja bi vas, barem malo, rasteretila.

Bilo bi to ponajviše za one koji poput mene stalno traže potvrdu, neko jamstvo, da su na dobrom odgojnom putu ili barem, da nisu na krivom.

Nesigurna sam. Znam. I priznajem: "Lako me rasplakati." Plačem i na sretne završetke u filmu, na nježnosti u knjigama, na tople riječi svojih potomaka pa i na mnoga sjećanja iz djetinjstva...Sve što može izazvati suze kod mene – pali.

Čak i rastanak od vrtićkih dana. Drugorođena je prošlih dana „odgulila“ svoj vrtićki staž.

Prošli su i ti dani – za mene i moju obitelj – sigurni i veseli.

Za mene, nesigurnu i s tendencijom ka greškama u odgoju, sigurnost koju su mi ulijevale tete u “našem” vrtiću i spoznaja da svoju djecu ostavljam u sigurnim rukama, bili su spas.

robotic djeca 2

Možda sva ova moja pozitiva za vrtićke dane ide od toga da među likovima kojih se sjećam iz djetinjstva nema vrtićkih teta, pa mi to, očito, nedostaje. U sjećanju mi je samo jedna baka koja je posao čuvarice unučice obavljala najbolje što je znala.

Staž od 9 godina, prepun igre i dobre i pozitivne energije na koju sam nailazila na “mjestu gdje sam ostavljala svoju djecu“, daje mi pravo na oduševljenje i zahvalnost, a naučila sam tijekom tih godina da je bolje očekivati manje pa kad dobijem više - ugodno se iznenadim.

Zatim, nezrela kakva jesam, puno sam i sama naučila od vrtićkih teta.

I koliko god je bilo teško ostavljati i Prvorođenog i Drugorođenu u jaslicama slušajući njihov plač sve do izlaznih vrata, utoliko je bilo lako odlaziti jer sam znala da ostaju u dobrim rukama.

Što se tiče petljanja u rad vrtićkih teta, povremeno sam se poželjela upetljati, sugerirati, napraviti se malo i pametna, jer danas je to petljanje u rad škola i sličnih ustanova dosta popularno među roditeljima, pa sam povremeno poželjela ići u korak s tim trendom, ali nisam imala razloga.

Šteta.

Jer, uvijek se možete na nešto požaliti.

Ili kritizirati.

Puno je teže pohvaliti.

robotic djeca 3

Uglavnom, sad kad je Drugorođena upisana u školu, a Prvorođeni odmaknuo prema četvrtom razredu, mogu bez grižnje mirne savjesti izraziti oduševljenje i zahvalnost za rad vrtićkih teta. Svih. Točnije, onih u “našem” vrtiću.

Sigurna sam da se s mojim mišljenjem mnogi neće složiti, ali skidam tetama kapu i zahvalna sam im na tome što sam imala bezbrižne dane na poslu jer sam u svakom trenutku znala da su mi djeca u sigurnim i smirenim rukama.

Očigledno je da su te žene, koje su me dočekivale i ispraćale iz vrtića s osmijehom na licu, ostavile na mene snažan dojam. Nisu nametale svoja mišljenja ni gnjavile sa savjetima, ali su snažno utjecale na mene i na moju djecu.

Sad kad sve zbrojim jednostavno smo baš imali sreće - i s vrtićem i s tetama – pa smo, u skladu s nazivom našeg vrtića, (skoro) uvijek bili na „izvoru“ lijepih i ugodnih događaja.

U čast tih dobrih, vedrih i pozitivnih dana, zaplakala sam jednu - onako, zdušno, od srca skrivena iza ormara u vrtićkoj garderobi skupljajući, sada zadnji put, naše stvari.