Rujanska

0
18

Eto i rujna.
Na mojem su se popisu obaveza našle sljedeće:
1. Školske obaveze
2. Zimnica
3. Kućanske obaveze

Odmah mi je laknulo jer od tri obaveze na popisu s jednom nemam ništa. Zimnicu, naime, ne pripremam. Za to imam bake. Eventualno, pečem paprike, radi mirisa! A u najgorem slučaju – tu je bogata ponuda šoping centara.
robotic 6

robotic 5
Oko kućanskih obaveza puno mi je pomogao Bolji Polovac.
Ne znam je li saznao da se prejaki usisivači zabranjuju u europskim zemljama, ali neki mi je dan iz kupovine donio veliku, sirkovu metlu.
Moram priznati da sam bila dosta iznenađena njegovom gestom (pa sam se usudila „poklonjenom konju pogledati u zube“) i upitati: „ A, što ću s tom metlom?“.
Odgovor je bio u stilu usmenih narodnih pjesama: „A šta ja znam; ili leti ili meti!“
Ovakvu slobodu izbora može vam dati samo osoba koja vas voli i cijeni - pa ja već danima razmišljam što ću: duriti se, mesti ili jednostavno - letjeti!

Nakon ovog „leta“ posvetila sam se školskim obavezama.
Od ove godine naša obitelj s ponosom „prijavljuje“ dva školarca.
Prvorođeni je već prekaljeni školarac, tamburaš s bogatim iskustvom uličnih svirki, s kojima nam je ovo ljeto popravio kućni budžet. I, naravno, i dalje je – nogometaš.
A iz moje trenutačne perspektive najveće će nam postignuće ove školske godine biti: uskladiti
raspored!

Drugorođena je ove godine htjela-nehtjela morala pogledati u oči školskom sustavu – kakav god bio!
Preslatka i osebujna djevočica.
I nju smo Bolji Polovac i ja prijevremeno upisali u školu. Kad je već tako osebujna, red je da to podijelimo i s drugima. I to što prije.
Sve je počelo dosta pozitivno.
Priznajem da sam puno opuštenije pristupila njezinom polasku u školu. I to me malo grize i muči. Jer ako nisam zabrinuta, onda mi se čini da to neće ići.
Odmah nakon početne pozitive oko škole, Drugorođena se raspitivala što je točno mora boljeti da ne ide u školu. Je li dovoljno da je boli zub ili je mora boljeti trbuh?!
Kad smo utvrdili da je trenutačno ništa ne boli, samo je uzdahnula. Ne želim ni zamišljati kako će školovanje ići dalje.

I kad bolje pogledam, ja i nemam neke prave obaveze. Zimnicu ne spremam, djecu sam zgurala u školu, Bolji Polovac mi uskače oko kućanskih, pa, možda je red da pojačam majčinske obaveze.
A one su takve kakve jesu - dosta neobavezne.
Igranje, radost, vedrina i ljubav!
Zovem ih k sebi, grlim ih i volim. Valjamo se po krevetu, svađamo se, smijemo i obavezujem se naučiti ih da se hvataju za te sitne, male radosti … i volim ih, volim i beskrajno volim…