Salata bez salate

0
3

Otvorim vrata špajza, u trku zakvačivši hodalicu koja miruje prazna nasred kuhinje, u letu sjedam za stol i trpam «crvene» makarone u usta. Pogledavam često prema špajzu. Ondje, smještena na kartonsku kutiju s povrćem, zeleni se moja salata. Gledam je i razmišljam o procesu pripreme: očisti lošije listove, iskidaj na manje komade (tako dulje zadržava svježinu i vitamine nego kad se reže nožem), potopi malo u slanoj vodi, dobro isperi list po list pod tekućom vodom, začini solju, maslinovim uljem i jabučnim octom, pretresi u staklenu posudu, donesi na stol i – dobar tek! Predugo, puno predugo…
Mala još vrišti mužu u rukama (nakon nekoliko sati prijepodnevnog dežurstva dobih deset minuta slobodno za ručak i odlazak na wc), a deset minuta strašno brzo prolazi, otkucava u glavi kao štropot lokomotive na paru po trulim drvenim tračnicama.
I tako ja gledam salatu i zamišljam da je jedem. Kad mogu jogiji u Indiji živjeti od udisanja mirisa pripremljene hrane ili godinama živjeti od sunčeve energije u zjenici oka, mogu valjda i ja s putaricom pred očima imati potpun ručak – kao nekad kad sam jela sjedeći za stolom, s ubrusom na krilu, vilicom i nožem (sve na pravoj strani tanjura), malim zalogajima, uživajući u hrani – naravno, bez djece, neudana.
Maloj izbijaju zubi – valjda svi preostali osim ovih prvih 6, gura ruke u usta, slini kao puž ostavljajući trag svuda po pločicama u dnevnoj sobi – prateći «zločestu majku» na putu spremanja ručka, pranja veša, slaganja istoga, spremanja i čišćenja…
Zločesta, zločesta, još bi i jela – no, no, no…