Sijačice sreće

0
10

Kad sam završila prvi razred osnovne škole mama me je odvela u knjižaru. Danas, iz perspektive mame, vidim da je odličan potez bio da je ona odlučila kupiti mi knjigu, a ja sam mogla  izabrati koju. Znam da nije čitala literaturu o odgoju djece, niti se o svojim postupcima savjetovala sa stručnjacima. Pa, ipak, i danas je većina njezinih odluka pedagoški vrlo korektna i ispravna (rečeno rječnikom jedne učiteljice).
Propala knjižara&država d.o.o.
Ja sam išla u Osnovnu školu Vladimira Nazora u Đakovu, a knjižara je bila... mislim da se firma tada zvala “Trgopromet”, kasnije je privatizirana u "Pan", a onda propala po poznatome hrvatskom scenariju. Dovela me, dakle, u knjžaru da si za sve svoje petice izaberem knjigu.
I danas se sjećam teta koje su tamo radile, drvenog pulta, posebne kućice za blagajnika (jednog sijedog gospodina s bradom), mirisa "kričavo roza i kričavo zelenih mirišljavih gumica" za brisanje. Ja sam sva važna izabrala knjigu Zvonimira Baloga “Ja magarac”.
Biciklom bez kašnjenja
U knjižaru smo išle biciklom. Kako ja nisam bila bogzna kako spretno dijete (bicikl sam naučila voziti tek u drugom razredu), tako me na kraju prvog još uvijek mama vozila na stražnjem "sicu". Nije to bila jedna od onih “rekreativno-dosadno mi je vožnji”.
Išle smo biciklom jer je tako bilo brže, jednostavnije, potpuno besplatno i iz jednog vrlo praktičnog razloga – moja mama nikada nije vozila auto (i, zanimljivo, ni dan danas nikada nigdje ne kasni).
Za sve je kriva mamina lektira
Kako to obično biva – sve dok se moja kćer nije galopirajućim korakom počela približavati kraju prvog razreda – nisam razmišljala o tom događaju i tim danima.
I premda je u međuvremenu prohujalo toliko godina, iako su i knjižara i država promijenile ime, vlasnika, strukturu... a onda i jedna i druga (ne)slavno propale (najprije država, onda i knjižara)... za kraj školske godine moja je Sara poželjela da joj kupim – knjigu!
Nije to namještena situacija za potrebe ove priče.
Svar se kuha već nekoliko mjeseci. Točnije, otkako smo u mom 3. b za lektiru imala knjigu Božidara Prosenjaka “Sijač sreće”. Prekrasna knjiga priča i crtica iz dječjeg svijeta – preporučam ju svim učiteljicama, mamama, tatama, bakama i djeci.
Jednu knjigu i jednu PopPixie
Dakle, ja si ponijela lektiru u krevet kao svaki pošteni đak prije spavanja i nekako su je se domogli moji klinci. I priča po priča, večer po večer... zaljubili se u tu knjigu. Do to mjere da Sara za kraj školske godine želi baš tu knjigu (i još jednu PopPixie koja plače, pleše i na žalost ne pere prozore).
Moja mama nije pisala priče o meni. Nije me vodila na slobodne aktivnosti i sjedila na tribinama kukajući kako nema vremena.
Zapravo, ne sjećam se da je ikada rekla da nema vremena. A imala je (i još uvijek ima sedmero djece). Ove godine, zadnjeg dana škole, došla nam je u kratki posjet.
Nije me odvela u knjižaru da si izaberem knjigu. U ovim "zrelim" godinama više su me razveselili domaći kolači, piletina i rezanci za juhu.
A Sara je dobila nešto kunica od bake za sve njezine petice. Pogađate što ćemo kupiti.
Sijača sreće! Pa neka sreća raste, buja i cvjeta. Jer i moju je netko odavno posijao.
I baš se dobro drži.

Uživajte u ljetnim danima i dajte pusu svojoj mami ako ju srećom imate Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net

* Na slici gore baka i Sara sade vrt!