Škola i školica

0
9

Kao mala sam se najradije igrala škole. I školice. Kod podjele toga tko će što biti, nisam uvijek bila učiteljica, ali sam to uvijek željela. Jer, odmah uz bok doktora i velečasnog je, a tko drugi, nego učitelj.
Osim u igri i u mojoj su obitelji škola, učenje i zadaća uvijek bili na prvom mjestu. Čim bi sestra i ja došle iz škole prvo se pisala zadaća i tek onda se igralo, družilo i pomagalo po kući i oko nje.
Već sam u srednju krenula u maniri Ivice Kičmanovića, pa onda studentske dane provela ko "student sa strane" i svašta sam učila i bubala i tek sad vidim da su rupe u mojem znanju duboke. 
Kako biti mama?

Koliko je toga što nas nisu učili. Nigdje se ne uči o tome kako biti mama, supruga ili domaćica... Eventualno smo mogli nešto slično tome naučiti na satovima domaćinstva. Iako, koliko se sjećam, na tim sam satovima samo savladala šivanje gumbi. A da se svako znanje jednom isplati to vidim danas dok stručno, Boljem Polovcu, šivam gumbe koji mu stalno ispadaju s radnih odijela.
Patetično peglanje
I što mi drugo preostaje nego hvatati usputna znanja, koja mi trebaju za svakodnevno preživljavanje, od iskusnijih kolegica i prijateljica i patetično, kako samo ja znam, pričam o tome da više ne mogu!
Samo, tko će mi to vjerovati kad me evo, baš neki dan, Bolji Polovac našao kako, onako totalno opušteno, ležim na krevetu, a patetično sam objavila da idem peglati....
I ne mogu vjerovati da je ušao u sobu baš u trenutku kad sam na dvije minute, male dvije minutice, predahnula od posla...
i ne razumijem zašto je uopće ulazio u tu sobu kad zna da ja tu peglam. I sad nek mi netko kaže da se ne treba zaključavati u sobu!
Jezične radionice ili dan otvorenih vrata?


Mislim si, kad mi već domaćinstvo ne ide od ruke, možda da pokušam nešto s djecom. Drugorođena je počela pokazivati zanimanje za slova, pisanje i slično, pa sam ja, kao svaka prava mama i još k tome stručna osoba za jezik naš hrvatski, odlučila odmah organizirati radionice na kojima bismo o jeziku i učili.
Radionice su, u današnje vrijeme, dosta popularan način rada, pa zašto i mi ne bismo bili popularni. Uloge sam podijelila prema sposobnostima i vlastitom nahođenju, ali sve je u jednom trenutku otišlo u krivom smjeru. Sad mi se čini da sam umjesto radionice trebala imati dan otvorenih vrata.
Pisanje za par deka "posebne"
I ne mogu, a da se ne sjetim sebe kad sam bila predškolac. Mene je, prije polaska u školu, slova učio pisati djed Tomo. Nisu to bile prave radionice ko današnje, ali motivacije nam nije falilo. Djed me motivirao za pisanje obećanjem da će mi kupiti nekoliko dekagrama salame, ako napišem točno njegovo ime. Možda ovo i zvuči pomalo čudno, ali s druge strane, nek se javi onaj koji ne bi za pola kile posebne, zimske ili jegera pisao slova?!
Ispala iz igre...
A trideset pet godina poslije, evo mene, gdje svoje dijete učim pisati. Istina, ne nudim ništa za pojesti, ali nudim svoju stručnost na području slova i pisanja, pa valjda zato i doživljavam totalni fijasko!
Drugorođena me, naime, ignorira, ne želi pisati jer joj je to glupo i dosadno što mi ona i kaže te zahtijeva da se stariji brat i ona igraju škole. Mala, naime, želi da ju Prvorođeni uči slova.
Nije mi drago i osjećam se malo glupavo pa protestiram (ipak sam ja godinama studirala jezik i valjda o tome znam više...), ali oni ne slušaju moje proteste i ulogu voditeljice radionice dobio je Prvorođeni.
Spremačica i ravnatelj????
Nova postava u kojoj mene nema. Prvorođeni je učitelj, a Drugorođena učenica. Ja sam dosadna. Ustajem od stola i odlazim do sudopera prati suđe. Što mi drugo preostaje?
Odjednom mi Prvorođeni prilazi (a ja presretna jer mislim da ipak trebaju moju pomoć!) i kaže: „Mama, ajde ti budi spremačica kod nas u školi! Znaš, treba nam postaviti ploču, a mi ne možemo!“
„Pa, pitaj tatu nek vam postavi ploču. Ja imam drugog posla!“, odgovaram s prikrivenom ljutnjom u glasu. Na što Prvorođeni spremno odgovara:“Pa, ne može tata, on je ravnatelj u našoj školi!“
Pokunjeno donosim ploču i postavljam je na mjesto gdje je djeci dostupna, pripremam kredu i spužvu i škola može početi! Zaobišlo me mjesto učiteljice, ali, ipak, drago mi je da mi je muž ravnatelj! Nadasve lijep osjećaj biti ravnateljeva supruga!
Školska idila nije dugo trajala i ko u svakoj pravoj školi došlo je do sukoba. Između učitelja i učenice. Posvađaše se, potukoše se i rasplakaše!

Očiju prepunih suza došla mi se Drugorođena požaliti da ju brat tjera da piše ono što je njoj dosadno, Prvorođeni se požalio da ga je sestra fizički napala jer joj je dosadan i da neće ništa pisati što joj on zada. Slušam ja njihove optužbe, argumente i protuargumente i mislim si da je vrag uzeo šalu.
Ne znam, ipak je tu bilo fizičkih obračuna, a to ja ne mogu rješavati. Još uvijek sam i malo povrijeđena i kao da mi je malo drago što im ne ide baš najbolje, spremno odgovaram: "Djeco moja, ja vam tu ne mogu ništa. Morate ići kod ravnatelja, nek on to riješi!"

Napisala Draženka Robotić