Slobodni, ofarbani i dosadno sretni

0
26

Nisam to ni primjećivala, sve dok me Žena koja prekrasno pjeva, moja kolegica i prijateljica, nije neki dan priupitala da zašto sam u zadnje vrijeme nevesela. Je li to retoričko ili kritičko pitanje, ne znam. Zapravo, možda i nisam nevesela, ali sigurno sam siva i ustajala.
Valjda mi je zato Bolji Polovac u dvorištu napravio malo jezero, jer kad si uz vodu, odmah se živne i sve je svježije, pa i ja, a jezero je jeftinija varijanta od eventualnih tretmana za svježiji izgled.
Izvanškolskim aktivnostima protiv sivila
Moja djeca uopće ne primjećuju moje sivilo i neveselje jer smo im organizirali pregršt izvankućnih aktivnosti. Valjda su zato te izvankućne aktivnosti popularne, da djeca ne vide kad roditelji posive i postanu neveseli.
Prvorođenom smo nakon neznatnog fijaska u glazbenim vodama (pristojno je udaljen sa školskog zbora, jer dok su svi pjevali on se igrao slijepog miša!), pronašli novu aktivnost - sport. Mi se držimo one stare: Mens sana in corpore sano!
Sigurna sam da je to prvi izbor, posebno taj nogomet, a ako i ne postane veliki golman (to je izabrao kao užu specijalnost!), uvijek može na golu, dok čeka loptu, zaigrati slijepog miša i eto nas na novoj aktivnosti.

Uz nogomet dječak se pronašao u pisanju pa za zadaću piše ovakve sastavke:
MOJA OBITELJ.
Moj tata je vrtlar, a ja sam najsretniji kad mi tata da da radim s "bormašinom". Sestra mi je ponekad jako dosadna, a nikada nisam vidio prirodnu boju kose svoje mame."

Izvučeno iz konteksta ispadamo dosta problematičana obitelj - tata je vrtlar, sestra je dosadna, a mama farba kosu, pa se mali navukao na "bormašinu". Zapravo mi je drago da ide na nogomet, mislim da ćemo ga upisati na još najmanje dvije aktivnosti, da imamo
što manje obiteljskih druženja kad smo već dosadni i ofarbani.
I lopovi i mesožderi
Hvala Bogu, moja Drugorođena, još ne zna pisati, ali ima razvijene domovinske osjećaje pa me često ispituje o Hrvatskoj: "Mama, jel ima u Hrvatskoj pauka?“, „ A jel ima mesoždera u Hrvatskoj?“ „Mama, jel u Hrvatskoj žive lopovi?“.
A ja joj onako siva, nevesala i pomalo ustajala odgovaram: „ Pauka u Hrvatskoj ima, a većina lopova u Hrvatskoj su mesožderi!“.
Vidljivo je da Drugorođena ima strah od pauka, samo ne znam gdje ih sreće? Možda po kući, jer svaki put kad je pitam kamo je stavila neku stavar, ona odgovara: „Pa, tamo gdje ti stoji paučina!“.
Slobodni od grižnje savjesti
I, ona je, naravno, dobila slobodnu aktivnost, samo nije slobodno izabrala nego smo ju malo potaknuli da izabere najjeftiniju, a opet, da na njoj bude slobodna. Točnije, da Bolji Polovac i ja budemo slobodni od grižnje savijesti da maloj nismo ništa pružili. Odnosno, da što manje sreće pauke i da se ne zaplete u njihovu mrežu, kad ih se već tako boji.

Bolji Polovac i ja nemamo slobodnih aktivnosti, naše su sve aktivnosti zarobljene obaveznim razvoženjem djece na njihove aktivnosti.
Zato ćemo godišnjicu braka proslaviti uobičajeno; ja ću od jutra očekivati da se Bolji Polovac sjeti da nam je godišnjica i kako će dan odmicati, a on ničim neće pokazivati da se sjetio, ja ću biti sve lošije volje.
Kulminacija će biti kad me Bolji Polovac, u čudu, bude pitao da zašto sam loše volje ili kako bi rekla Žena koja prekrasno pjeva, nevesela.
Tu dolazimo do trenutka kad je dobro da postoje slobodne aktivnosti na koje idu djeca jer ili idete po njih ili ih prevozite s jedne na drugu, pa često imate opravdanje za izbivanje iz kuće dok se napeta situacija malo ne razlabavi.
A kod mene se nekako sve brzo razlabavi i dok Drugorođena, Bolji Polovac i Prvorođeni izbivaju iz kuće, a ja ih doma očekujem, ljutnja me prođe i shvatim da su sve te proslave raznoraznih godišnjica i zatrpavanje djece sa silnim aktivnostima isforsirane i precijenjene.

I veselim se povratku svoje "trojke" i tome što ćemo se doma nadglasavati, uvjeravati, ljenčariti i dosađivati se, ići van i pri svakom ulasku u kuću napraviti novu fleku na zidu s blatnjavim rukama i tenkama, te što ću ja i "taj dan" kuhati i stalno nešto prigovrati, a duboko u sebi biti beskrajno sretna i zadovoljna.
I, uzalud se trudim tražeći sreću negdje drugdje, a sreća je baš tu, kraj mene, na dohvat ruke.

Napisala Draženka Robotić znana kao Mama Robotdrobotic@roboti.gmail.com