Zašto volim planinariti?

0
29
zašto planinariti

Razgovarajući s ljudima o planinarstvu često puta sam čuo, a još češće naslutio neizgovoreno pitanje: "Zašto planinariti? Čemu to? Što je tu tako zanimljivo?" Svi znamo onu poznatu narodnu poslovicu o sto ljudi i sto ćudi, pa bi tako vjerojatno i stotinu planinara na ovo pitanje dalo stotinu različitih odgovora.

Počet ćemo nekim uobičajenim. Iako mnogi ljudi svjesni potrebe za rekreacijom preferiraju svoje kućne bicikle, teretane, fitness centre i slične ustanove, još uvijek postoje ljudi koji najboljom i najzdravijom fizičkom aktivnošću smatraju onu na svježem zraku. A gdje ima više svježeg zraka nego u prirodi samoj, u šumi, na planini? Na sreću, Zagreb krasi Medvednica, koja zaista nije daleko - iz mog stana blizu obala Save ima samo 13 minuta vožnje do najbližeg ogranka. Višekratno provjereno.
Neki su ljudi, uglavnom gastronomsko-hedonističke orijentacije, došli do zaključka da grah s kobasicom, purica s mlincima, pečenje sa zeljem ili orehnjača najbolje prijaju na svježem planinskom zraku i nakon izvjesnog tjelesnog napora. Tada i pivo ili gemišt lakše klize niz grlo! A ne smijemo zanemariti ni ad hoc roštilje, bez drvenog ugljena i metalnih rešetki, na vatri od grana skupljenih u okolici, s kobasicama nataknutim na lijeskov štap i krumpirima koji se peku u pepelu.
Druge ljude privlače nepoznata odredišta - samo na obližnju nam i od mnogih otpisanu kao "preciviliziranu" Medvednicu vodi pedesetak markiranih staza i još stotine nemarkiranih. Koliko je to mogućnosti za istraživanje i otkrivanje nepoznatih detalja! A gdje su tek ostale planine, u Hrvatskoj, obližnjim zemljama i još dalje...
Postoje ljudi koji u planinama traže mir, opuštaju se, meditiraju, uživaju u tišini ... Niti njima nije teško naći prikladno odredište. Onih nekoliko najpoznatijih staza na Medvednici su vikendom (ali samo vikendom) zaista napučene, dok sve ostale samuju. I, vjerovali ili ne, uopće nije teško vidjeti srne na samo nekoliko stotina metara od prvih gradskih kuća.
Postoje i planinari-fotografi, koji u planinama traže fotografske motive (prepoznat ćete ih odmah po foto-torbici preko ramena), planinari-skupljači koji skupljaju ljekovite trave, gljive ili šumske plodove (prepoznat ćete ih po košarici punoj gljiva, plodova ili trava), pa čak i planinari-zagađivači, koji za sobom ostavljaju trag smeća ... Takvi se, u stvari, ni ne ubrajaju u planinare, zato što se svojom životnom filozofijom ne uklapaju u društvo ovih gore nabrojanih, a i zato što oni ipak najčešće u planini dolaze autom i svoj "tovar", kojeg najčešće sačinjavaju zarđali kućanski aparati ili građevinski otpad, kriomice iskrcavaju u najbliži potok ili šumarak.
"Pa gdje si onda ti u toj klasifikaciji?", pitaju me nekad. A ja ne znam što bih rekao, jer nisam ni u jednoj. Ili sam možda ipak u svima.

Mogućnosti za planinarenje ima svatko mnogo

Ako ste još uvijek skeptični, nemojte odustati nego pokušajte slijedeće: za vrućega ljetnog dana prošećite se Horvatovim stubama na Medvednici i uživajte u svježini potočića u njihovu podnožju. Popnite se u bistru večer na Ptičji vrh iznad Ruda u Samoborskom Gorju i osluškujte pjev ptica i gledajte treperenje svjetala Zagreba u daljini dok sunce polako zalazi. Krenite za lijepa dana prema Oštrcu, isto u Samoborskom Gorju, i zagledajte se u Kamniške Alpe koje vas gledaju sa obzora, zamišljajući da su Himalaja. Svratite na Japetić kod tete Ruže na čuvenu patku s mlincima i legnite nakon nje u hlad dok vam se oči same sklapaju.

Jednom planinar, uvijek planinar

Posjetite Dom na Zavižanu na Sjevernom Velebitu i obuhvatite pogledom cijeli Kvarner, a zatim se prošećite stjenovitim labirintom Rožanskih Kukova. Posjetite Alpe, probudite se rano ujutro i krenite prije izlaska sunca na Triglav ili neki drugi visoki vrh. A nakon toga dočekajte zalazak sunca naslonjeni leđima na topao zid doma. Krenite bilo kojom uskom grebenskom stazicom, prespavajte u bilo kojem planinarskom skloništu u društvu zvuka pucketanja vatre u peći i šuškanja vjeverica, puhova i šišmiša. Nisam još sreo nikoga tko nakon ovih iskustava nije zauvijek ostao planinar.

Autor: Vanja Radovanović