Terapija igrom pomaže djeci razvedenih roditelja

0
8
terapija igrom za djecu razvedenih roditelja

Djeca čiji su se roditelji razveli mogu biti posebno osjetljiva, a što su djeca mlađa, ova velika promjena u obitelji, ostavlja veći trag na njihovo ponašanje i osjećanje.

Djeca na ovu promjenu reagiraju bijesom, tugom, samo-okrivljavanjem, samo-ozljeđivanjem, strahovima da će biti napušteno i odbačeno, potrešenim osjećajem sigurnosti i identiteta. Razvod može jako utjecati na djetetov razvoj na svim aspektima od socijalnog (ispoljavanje agresivnog ponašanja prema sebi i/ili drugima) do spoznajnog (poteškoće u učenju i savladavanju školskog gradiva).

Brakorazvod roditelja bitno mijenja dotadašnju obiteljsku dinamiku, te iseljavanje jednog roditelja je svojevrstan gubitak za dijete. Baš kao i kod gubitka zbog smrti člana obitelji, tako i kod ovog, dijete mora proći proces žalovanja pri čemu može imati fantazije da to nije trajno i da, ako nešto napravi ili ne napravi, da će se stvari vratiti na staro.

Dječje fantazije da će "mama i tata opet biti zajedno", pokušaji da ih pomiri ili nemogućnost prihvaćanja odlaska jednog roditelja, mogu biti dugo prisutne u dječjoj glavici čak i kada ih više ne izražava jasno.

Ukoliko se pri tome roditelji ne mogu dogovoriti oko skrbništva, alimentacije, prava na posjete zbog čega povremeno izbijaju konflikti između njih, dijete može još intenzivnije vjerovati da će "mama i tata opet živjeti zajedno". Međutim, sve to ukazuje da dijete nije sposobno samo završiti proces žalovanja, a terapija igrom mu u tom procesu može pomoći.

Terapija igrom (play therapy) prikladna je za mlađu djecu jer "razgovaranje" je često poput stranog jezika odraslih za njih, dok je s, druge strane, igra prirodan i učinkovit jezik kojim mogu izraziti svoje osjećaje, doživljaje i iskustva.

Pročitajte u daljnjem tekstu na primjeru dječaka Kristiana, 6 godina, s grubim prikazom njegove terapije u cilju prikazivanja, kako se odvija terapija igrom i koja je njezina korisnost.

Kristiana je dovela mama jer je bila zabrinuta za njega. Ponašao se agresivno u vrtiću i kod kuće, nije davao ni fizički ni emocionalan prostor drugima, nije imao razvijenu samo-kontrolu, stalno se miješao u tuđe stvari, nije slušao što mu se kaže, osim ako mu to ne kaže nepoznata osoba. Majka je imala velikih problema kako da mu postavi granice te je bila zabrinuta da ako se ne nauči samokontroli da će jednog dana imati ozbiljnih problema. Roditelji su se razveli, majka je postala skrbnikom za svoja tri dječaka (Kristian je bio srednje dijete), te su živjeli s majčinim novim partnerom.

Terapeut se dogovorio s majkom da idućeg puta dovede Kristiana, kako bi se upoznao s njim i pokazao mu sobu u kojoj će zajedno boraviti jedanput tjedno. Naredni put, Kristian je ostao sam s terapeutom. Djeca obično već na prvim seansama iskažu svoja osjećanja, doživljaje i iskustva. Tako je Kristian iskazao regresivno ponašanje koristeći senzomotoričku igru tipičnu za djecu do tri godine (slinjenje, premazivanje, pokušaj jedenja plastelina), nesigurnost u trajnost odnosa (majčinog novog partnera nazvao je "tata", a za pravog oca je tvrdio da je umro (oklijevanje s odlaskom na kraju terapije). Kristian je također, kroz igru prikazao kako doživljava svoj odnos s majkom (figurica "mama" je figurici "bebi" stalno nešto "propovijedala i kljucala"). Naređivanjem terapeutu što da učini manifestirao je svoj kontrolirajući odnos prema drugima što može ukazivati na identifikaciju s agresorom, ali i način da izrazi neprijateljski stav zbog osjećaja napuštenosti, te način kako "preživljava".

Kako se odnos s terapeutom razvijao i dječak imao sve više sigurnosti i povjerenje u njega, tako je počeo proigravati igru u kojoj je dječak glumio roditelje, a terapeutu je dodijelio ulogu dva djeteta. Zajedno su sagradili kuću, a nakon što je kuća izgrađena, "roditelji" su odlučili da je kuća dovoljno velika za njih dvoje te izbacili "djecu" van na hladnoću. "Djeca" (terapeut) su se žalila kako su "roditelji" zločesti i nepravedni. "Roditelji" su potom istukli "djecu" i otišli u svoju kuću. Kako su "roditelji" pronašli jako puno zlata neposredno u blizini kuće, tako su odlučili dati svakom "djetetu" jednu kunu, a ostatak zadržati za sebe. "Djeca" (terapeut) su se ponovno žalila kako su "roditelji" zločesti i škrti, nakon čega se dogodio preokret u igri i "roditelji" su postali najbolji "roditelji" na svijetu. "Roditelji" su im donjeli poklone, puno su ih grlili i ljubili, otac je pokazao kako se mogu izraditi modeli aviona. Svaki član obitelji je dobio hrpicu zlata i svi su otišli u dućan i kupili jedni drugima poklone. Mama je dobila novu haljinu, na što je Kristian komentirao "Mama izgleda prekrasno. Obično nosi traperice." Otac je dobio novu kravatu, najstariji brat bicikl, najmlađi brat plišanog zeca da mu "zeko može pomoći da spava noću". Terapeut je komentirao kako se "djeca" ponekad osjećaju kao da imaju najzločestije roditelje, a ponekad osjećaju kao da imaju najbolje roditelje na svijetu. Kristian je tihim glasom odgovorio "da". Kako se seansa približavala kraju, Kristian je komentirao da ovog puta nije postao "divlji i uzbuđen" budući da je na kraju prethodnih seansa postajao vrlo uzbuđen što je terapeut interpretirao kao odraz njegove ljutnje i straha da će biti izbačen s terapije.

Na ovoj seansi, Kristian je proživio fantaziju sretne i zadovoljne obitelji, što je utjecalo na smanjenje intenziteta osjećaja napuštenosti.

Kristianova mama je izjavila da se je Kristianovo ponašanje u školi i kod kuće popravilo, odnosno bio je bitno rijeđe agresivan prema drugima te je manje pokušavao kontrolirati druge.

Terapeut je, u jednogodišnjoj terapiji, pružio Kristianu mogućnost da nauči kako tolerirati svoju emocionalnu bol izazvanu žalovanjem zbog gubitka oca. Kada je Kristian naučio kako se njome nositi, nije više morao koristiti agresivno ponašanje da bi mu se zadovoljile potrebe.

Uključivanjem djeteta u terapiju igrom, omogućava i roditelju prilike za razgovor s terapeutom o vlastitim osjećanjima vezano za razvod (ljutnja, bol, gubitak, odbačenost) s ciljem da nauči kako da se nosi sa njima kako bi mogao biti sposoban u potpunosti podržati dijete da izrazi svoje osjećaje.
Autorica: Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom u Centru Proventus, Zagreb.