Tri medvjeda i gitara

0
117

Tko je uzeo moju pincetu?

Sara: Nisam!

David: Nisam!

Semi: Šta je to pinceta?

Kod nas, kao što vidite, ništa novo.

U mom 15-godišnjem roditeljskom stažu i 9-godišnjem školskom (taj staž – koji nitko, nikada, nigdje ne računa niti plaća - vam kreće kad djeca krenu u školu) prvi put nam se dogodila – nenapisana lektira. Mjesto radnje: kuća. Vrijeme radnje: nedjelja navečer ( a u ponedjeljak je škola, dakako, ujutro). Red sunca, red druženja, dvije utakmice i na kraju pomicanje sata. Sat spavanja manje. Previše za jedan vikend. Kratki. Gonjena slijepim bezumljem, kao Đoni Štulić u onoj divnoj pjesmi grupe «Azra» – slušajući šesto čulo – zavirila sam u prvoškolsku torbu a iz nje su me ugledala «Tri medvjeda i gitara». Pročitani oni, doduše, jesu. Odavno. Ali tko će sad odgovoriti na deset pitanja koja uredno zalijepljena čame čekajući u bilježnici za lektiru. Sve je to sitnica – za mene đaka prvaka.  Uvjerila sam ga. Nije bilo ni tako strašno, ni tako dugotrajno kako je izgledalo. Slova su ispala lagano krumpirasta, ali rečenice prilično smislene i točne.

Tri medvjeda i gitara priča je za one koji trebaju malo usporiti...
Tri medvjeda i gitara priča je za one koji trebaju malo usporiti...

Tri medvjeda i gitara fora je priča Ljudevita Bauera. Jedan stari medo imao tri sina. Prvi je bio ribolovac, drugi medolovac, a treći «niškoristi» ili «zgubidan». Nije znao ništa raditi, ali je bio jako dobar. Volio je prirodu i uživao je u njoj. I kako to obično biva, ovi biznismeni su nešto zakazali i nekako se odnekud stvorila gitara i najmlađi brat zasvirao i… sve je bilo dobro. Tu je negdje priči kraj. Dobra pouka za nas koji guramo, vučemo, pušemo, tjeramo, pomičemo granice. Stani, brate medo, zasviraj jednu, odahni, zacvrkući s pticama, izvali se u travu, uživaj u životu. Briga nikome nije pomogla. Ni medvjedima, ni ljudima.

Iz škole je došla s poderanom majicom. Ne svojom. Prijateljičinom.

-To ću ja njoj zašiti. Obećala sam joj! – rekla je iskreno.

-Ali ti ne znaš šivati - rekla sam ja još iskrenije.

-Znam ja! Naučio sam u vrtiću – rekao je ponosno. Mlađi brat.

Iglu i konac u ruke uzela sam ja. Ostavila 1001 svoj posao. Zašila majicu i pokazala Sari taj sitni vez. A onda je ona završila šivanje. Da malo vježba i da, u krajnjoj liniji, ima osjećaj da je ona i napravila za prijateljicu to što je naumila.

-I, jesi vratila zašivenu majicu– pitam usput za par dana.

-Jesam, baš je bila zahvalna. Kaže da joj je to jedina majica za tjelesni….

Bila ili ne bila jedina majica ponosna sam na svoju Saru i na tu njenu angažiranost. Nemam pojma kako – ali ja ću svojoj prijateljici zašiti majicu. Jer prijatelji to rade.

Kad sam ja bila kao ona, ili malo mlađa, javila sam se u školi da ću ja nacrtati grb SFRJ za neku važnu priredbu. Trebala je učiteljci za pano. One baklje i dolje datum 29.XI. Nisam ja uopće znala crtati, a kamoli tako politički važne stvari. A s bakljama nije bilo zezancije. Dugo u noć moja mama i moja starija sestra Blaženka bojale su baklje. A ja sam u školu otišla sva ponosna. Rečeno – učinjeno. Obitelj je tu – kad je dobro i kad zaribaš.

Kako  nas život gura i melje i ponekad udara s nama kao more o stijene – lijepo je tu i tamo stati i vidjeti kako je dječji svijet tako jednostavan, kako ne kompliciraju i kako se usude.

Koji ti se medvjed iz priče sviđa najviše i zašto? Već nam je titralo deseto pitanje ispred nosa. Dugo u noć, u sat vremena kraću noć.

Najviše mi se sviđa medjvjed Bero zato što on zna lijepo svirati, a ja znam lijepo pjevati. On može svirati, a ja ću pjevati. Obojica volimo prirodu.

Nisam ziher da je baš tako napisao (jer je lektiru predao učiteljici), ali tako je nekako išlo. Na kraju je ispalo da lektira uopće nije bila za ponedjeljak, ali mi smo ju zgotovili. Zajedno. S polica me gleda «moja» lektira. Imam ju za četvrtak, a još nisam ni počela. Za sada znam samo da se knjiga koju je napisala Sanja Pilić i koju moram pročitati zove «Nemam vremena». Pametnomu dosta.

 

Piše Marija Mapilele

 

KOMENTARI