U ritmu djeteta - odgoj bez prijetnji i ucjena

0
13
oprezno sa kaznama

U širokoj lepezi odgojnih metoda roditelji katkad primjenjuju prijetnje i ucjene koje možemo različito stupnjevati s obzirom na štetnost utjecaja.

Prijetnje i ucjene koje se ne ponavljaju često i više su iznimka nego pravilo vjerojatno neće imati velik utjecaj na djetetov razvoj i njegovo poimanje realnosti i života, no ako se cijeli odgoj temelji na takvim metodama, velika je vjerojatnost da će one ostaviti traga.

Dijete nema sposobnost racionalizacije ponašanja ili izjava odrasle osobe i određenih događaja. Sve emocije osjeća potencirano, upravo zbog nemogućnosti racionalizacije, pa mnoge situacije doživljava na razini ugroženog opstanka. Tako npr. dijete kojem majka kaže da će ga "nekom dati ako ne bude dobar", može to doživjeti vrlo ozbiljno te se truditi biti dobro kako god zna i umije te živiti u stalnom strahu da će ga majka napustiti. Velika je vjerojatnost da će i kao odrasla osoba živjeti u strahu od napuštanja (od supruga, djece, prijatelja i sl.). Također može donijeti ograničavajuće odluke poput: ne smiješ se vezati; uvijek se treba pokazati u najboljem svjetlu; moram biti iznad svih; sve je nestalno itd. Djeca ne osjećaju tugu nego očaj, ne osjećaju strah nego prestravljenost stoga bi roditelji trebali svojoj djeci davati realne poruke i biti dosljedni u provođenju granica koje su postavili.

Majka iz našeg primjera vjerojatno neće dati dijete nepoznatim ljudima, no ono to ne zna. Vjeruje joj. Nadalje, majka nije baš precizna u svojem zahtjevu. Što znači biti dobar? Za tu majku možda biti dobar znači da dijete mirno sjedi u naslonjaču cijelo poslijepodne dok ona posprema stan, što i nije baš realno očekivati. Bilo bi puno korisnije da majka daje konkretne upute: "Pospremi igračke, pa ćemo ići u šetnju” ili nešto slično. Bitno je da precizira svoj zahtjev i da joj očekivanje i moguća prijetnja budu realni. Protuteža odgoju bez štetnih prijetnji i ucjena nije odgoj bez kazni i zabrana.

Kod postavljanja zahtjeva djetetu bitno je da mu kažemo što od njega očekujemo. Pri tome je bitno da budemo jasni i konkretni. Reći djetetu da mora biti dobro ne zadovoljava te uvjete. „Ajde molim te pospremi igračke, pa onda idemo u šetnju“ je vrlo jasan zahtjev. Zamka u koju roditelji mogu upasti je da dijete ne pospremi igračke, roditelji mu „pomognu“ u tome (zapravo oni pospreme) i onda odu u šetnju. U ovom slučaju dijete sasvim opravdano zaključuje da se vrlo lako može osloboditi obaveza koje mu nisu ugodne. Roditeljeva je odgovornost da bude dosljedan i da dijete nauči da neke stvari treba zadovoljiti kako bi nešto dobio. Na kraju krajeva jednoga dana će mjesec dana raditi i tek onda dobiti plaću.

Zoran Milivojević u svojoj knjizi "Mala knjiga za velike roditelje" prikazuje kažnjavanje. Tim su modelom zadovoljeni kriteriji poput poštovanja djetetova integriteta, konkretnog zahtjeva i drugi. Kada dijete radi nešto što nije u redu (po našim kriterijima), prvo mu treba dati informaciju da to što radi nije u redu. To je, zapravo, blagi stupanj u kojem očekujemo da na temelju te informacije dijete promijeni svoje ponašanje. Ako tome nije tako, onda mu treba uputiti kritiku ponašanja. Važno je da to ne bude kritika djetetove osobnosti, nego ponašanja. Kada kritiziramo djetetove osobine, dijete može početi vjerovati u to i tako se ponašati. Ako se djetetu često govori da je lijeno, ono će povjerovati u to. U skladu s tim vjerovanjem ponašat će se kao lijena osoba. Ako ni to ne urodi plodom, slijedi prijetnja kaznom. Kazna treba zadovoljiti uvjete da bude realna i da se može izvršiti. Ako djetetu prijetimo nečim što ne možemo izvršiti, to je kao da "pucamo u prazno" i ništa nismo postigli. S vremenom, dijete će nam prestati vjerovati i buduće prijetnje kaznom neće biti učinkovite. Ako ni prijetnja nije bila učinkovita, dijete treba kazniti u skladu s izrečenom prijetnjom. Jako je važno biti dosljedan kod provođenja kazne, što znači da nećemo naknadno pregovarati oko dužine kazne, "pomilovanja" itd. I još jedna važna napomena; nikada dijete ne smijemo kažnjavati time da ga onemogućimo u tome da zadovolji osnovne potrebe, poput "danas za tebe nema večere". Uzmimo za primjer dječaka koji jako voli jesti bombone i kojem bombon služi kao nagrada kada učini nešto prema dogovoru.

Davanje informacije: "Kada jedeš bombon, želim da sjediš jer se tako ne možeš zahliknuti."
Kritika ponašanja: "Ne sviđa mi se kada trčiš i jedeš bombon. Tako ti bombon može zapeti u grlu, a to bi me jako uplašilo."
Prijetnja kaznom: "Ako ne prestaneš trčati odmah i ne pojedeš bombon sjedeći, sutra nećeš dobiti niti jedan bombon."
Kazna i njezino provođenje: "Budući da nisi prestao trčati, premda znaš da me to zabrinjava jer ti može zastati u grlu, sutra nećeš dobiti niti jedan bombon."

Cilj nam je da dijete pripremimo za samostalan život i dok god to činimo s namjerom da se dijete ispravno ponaša te da se sebe smatra vrijednom i ok osobom, na dobrom smo putu. Osvijestimo svoje funkcioniranje i mijenjajmo sebe − to je najbolji recept za uspješan odgoj djeteta.

Autorice: Jelena Vrsaljko i Tatjana Gjurković