Veliki i mali šmrkavi

0
11

...Krenula je sezona kihanja, šmrcanja, pojačanih reklama za razne podizače iz privremenog stanja gdje je glava kao balon i nos kao paprika...
Sve pršti od poruka: otčepljava ovo, zaustavlja ono, vraća nam ovo, oduzima nam ono....No jesmo li ikada razmislili što to točno dobivamo i gubimo svakom virozom, svakim “padom po utjecaj“ onih malih zelenih baukača koje nam mama i tata uporno izvlače van iz nosa dok smo mali...čak i do te mjere da se i kao odrasli uhvatimo kako u ogledalu promatramo prohodnost rupica nakon svakog puhanja nosa?
Uhvaćeni u tom stanju, češće nego rjeđe nastavljamo po starom, s temperaturom 39 trčimo po uredu, pijemo razne šumeće pripravke i magične tabletice koje bolest odnose u mahu...
No, jeste li ikad probali leći i prepustiti se?
Ja jesam. I tako uhvaćena u višku danog vremena za razmišljanje shvatim kako mi „puno toga ide na nos“, i „ kako puno toga imam za reći“, kako mi je pokoja stvar „teško pala na dušu“ i da sam dobila dragocjeno vrijeme da stanem i promislim.
Bez te viroze/angine /neumoljivog kašlja uvijek bih našla način da to nekako pohranim u sebi.
Ono najbolje što mi je kao klincezi dolazilo uz bolest bila je pažnja i popuštanje u neograničenim količinama. Ajme koje stanje anarhije, jedeš sto poželiš (jer neka dijete bar nešto pojede), maze te i paze, mama ne ide na posao, ne ustaješ u vrtić, ako si ljut baciš igračku i nitko te nema pravo kazniti...nije loše, ha?
I dan danas, iako znam da nije baš fer, pokušavam istovremeno voziti te dvije priče.
I tako dok Velika Ana zaranja malo dublje u teme koje su još neriješene, Mala Ana gušta u voćnim kašicama i maminom grizu, duplom sms-u svog G. za laku noć...
Bolest je tu da nam nešto poruči, rakla bi moja prijateljica B.
Šmrkavci, budimo iskreni prema sebi.
Tko to bježi od sebe i danas je otišao na posao s temperaturom? Kome je trebalo malo extra pažnje i ispija čaj koji mu je draga osoba donijela u krevet?
Kriva sam....