Zahvalnost

0
55

 

Malo je toga što u životu nazivam problemom doista problem.

Zato je dobro da s vremena na vrijeme „naletim“ i na ovakvu knjigu: Kamo idemo, tata? Jean – Louis Fournier. Autobiografski je to roman, ispričan iz perspektive oca dvojice hendikepiranih sinova.

U romanu je prikazana krhkost i snaga, ali i sva veličina ljudskog bića.

Poslije čitanja osjećam beskrajno divljenje i iznimno strahopoštovanje. I, iskreno priznajem, olakšanje. Jer se u knjizi radi o nekom drugom, a ne o meni i mojoj djeci.

S jedne strane me sram zbog tog olakšanja, s druge strane uviđam svu ljepotu života.

I obećajem, samoj sebi, da ću svakodnevno, iskreno i iz sveg srca biti zahvalna. Na Prvorođenom, Drugorođenoj, Boljem Polovcu... na obitelji, prijateljima i mogućnosti doživljavanja svijeta koji me okružuje.

Dok Prvorođeni niže uspjehe na školskim i županijskim natjecanjima, na koja se bjesomučno prijavljuje, a sve s ciljem da propusti što više od redovne nastave, dotle Drugorođena niže uspjeh za uspjehom u borbi sa svojom prgavošću. I kako da im, onda, ne napišem zahvalnicu?

 

 

[highlight]

ZAHVALNICA

Hvala Prvorođenom što se već mjesecima ujutro ne želi probuditi, što se svaki dan natežemo oko pisanja zadaće, oko higijenskih navika i, zapravo, oko svega.

Hvala mu što je zdrav, naporan i nemoguć jedanaestogodišnjak, hvala što me svakodnevnim "pregovaranjima" potiče da ugrabim priliku i spoznam svu ljepotu života.

Hvala mu što trenira nogomet i puni tenisice komadićima umjetne trave koja mu ispada dok hoda po kući te tako radi stazice (koje uporno čistim). Hvala mu za te stazice jer hodajući njima dolazim do njega.

Posebno hvala što uporno gubi školski pribor pa mu kupujem drugi te što trga i grize gumice i ne šilji olovke. I, naravno, hvala Prvorođenom što mi je, prije nekoliko tjedana, kad se mogao vidjeti na nebu, pokazao Jupiter.

[/highlight]

Drugorođenoj zahvaljujem što je beskrajno prgava, svojeglava i naporna kad nije po njenom. Hvala joj što je uporna i dosljedna, do krajnjih granica, u istjerivanju “maka na konac”, što "pili" svojim zahtjevima i što melje i prepričava događaje iz škole dok ja jedva stojim na nogama i jedva je slušam. Hvala joj što govori i priča i govori. Hvala Drugorođenoj što sam zbog nje nedosljedna u odgoju i što sam nesavršena i vrlo često živčana. Hvala joj i što često štuca, a štuca uvijek dok se puno smije, a smije se kad se valjamo po krevetu i igramo“grljače“ i hvala joj što u njezinom štucanju pronalazim svoj smisao života. Hvala Drugorođenoj što već sad zna što želi biti u budućnosti. Pa je tako nedavno izjavila da se želi baviti "plesanjem na šipci"... i hvala joj što, zbog sve češćeg kartanja, navečer kad bih mogla peglati, sve manje peglam.

Pa, sam sad, većinom neispeglana, od srca zahvalna.