Život buja

0
25
Kako smo mi odabrali imena djeci?
Kako smo mi odabrali imena djeci? Mama Marija i David, Sara i Samuel.

Kod nas, hvala na pitanju, život buja.
Naš Zvonimir Balog iz 3. A donio je punu bilježnicu petica i pohvala za uredno i točno napisanu zadaću koju majka-nemajka, istini za volju, posljednjih dana nije stigla pregledati. Utkoliko su pohvale dobile na cijeni. I jednu opasku je dobio jer nije donio lektiru. E, sad, lektira je bila napisana, ali bilježnica nije donesena onda kad je učiteljica to rekla. Koncentracija popušta, vidim to zadnjih tjedana, a kako je i mami mozak na plitkoj rezervi – nekako tečemo s Gradnom.
Bosonogi prorok
Neki dan je iz škole došao bos. Ja gledam prašnjave noge svog Ivice Kičmanovića u ranim danima (prije nego je otišao u grad na školovanje) i ne vjerujem. Usporen k’o lik iz ranih nijemih filmova samo je slegnuo ramenima što sam protumačila kao "Bilo mi je vruće.".
Pokušavam zamisliti koliko bi telefonskih brojeva i službi za hitne pedagoško-socijalno-skrbničke intervencije morao nazvati bilo tko da ga je vidio i koliko bih se zapravo i sama zabrinula - da ne živimo tu gdje živimo. Ovako sam samo pljucnula zadovoljno košticu od prvih primjeraka trešnje (uvijek se nadam da će izrasti još koje stabalce dogodine) i pomislila kako vjerojatno ni moja baka nije nikad išla bosa iz škole. Bosonogi je u školi pisao sastavak na temu Prorok (?) i izbacio četiri strane poprilično suvislog teksta.

Život buja...


Dah usne zelene trešnje...

Sedam godina mlađi brat jede zelene trešnje već danima i ništa mu. Normalno dijete već bi zabolio stomak. Iako sam mu sve razložila i pojasnila – taktilno, opisno i vrlo zorno - potajno si ih bere u vrtu i trpa u usta kad god mi nije na oku. Kao, idem se igrati u pješčanik i hop – pruži ručice do zelenih plodova i krišom ih jede. Kad ga prozovem stane – i opet nastavi uz osmijeh “nemožešminištagotovoje”. Mame trogodišnjaka znat će o kojoj točno vrsti osmjeha pričam.


Kraljevna sa zrnom podočnjaka
Sara me već par dana gleda ispod oka. Osjećam se ko ratni zločinac jer ju budim u šest ujutro, a čini mi se da bi me i ona u tim trenucima stpala s Mladićem u Haag. Kad moram biti na poslu u sedam, a tata u osam i nema više za nas (ni njih) fleksibilnog novinarskog života i kliznog radnog (ne)vremena.
Sarina poslovična ljepota i usporenost teško podnose taj atak na biološki sat koji svakoj dami koja drži do svog izgleda propisuje osam do deset sati sna. Znam i ja da nije dobro za ten i raspoloženje ustajati tako rano, ali mene niko ne pita.
Svi čeznemo za ljetnim praznicima u kojem ćemo imati više vremena za uživanciju na našem “salašu”.
- Saro, je l’ mi to unutra zvoni mobitel – viknula sam lijeno s ležaljke u dvorištu.
- Ne, to je kokoš! - detektirala je.
Mašala!


Ljubi vas i štuje Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net