Alimentacija

0
149

Nisam materijalistica. Kada sam rodila svoga sina nije mi bio ni na kraj pameti novčanik njegova oca. Budući da smo Noah i ja živjeli sa mojim roditeljima normalna stvar nam je bila da svi brinemo o našem novom članu obitelji. Nije se nikada brojalo tko je dao koliko, tko je platio što ili tko je zadnji kupio pelene, ni čiji je red sada. Živjeti u zajedničkom kućanstvu značilo je dijeliti sve što imamo.
Kada je Noah imao oko pet mjeseci ukazala nam se prilika da otputujemo u inozemstvo na tjedan dana. Tada sam se prvi puta susrela sa nekakvim drugačijim pravilima koja vrijede za nas samohrane roditelje.
Osnovna stvar kod putovanja u strane zemlje je, naravno, putovnica. Tu počinje onaj mučniji dio priče...kada samohrana majka/otac želi putovati sa svojim djetetom, mora dobiti suglasnost drugog roditelja za izdavanje putovnice, ustvari zajedno moraju otići u MUP i potpisati potvrdu preuzimanja dokumenta.

Postoji i drugi način, a to je da Vam se izda riješenje od Službe za socialnu skrb da ste vi skrbnik dijetetu. U tom slučaju dokument će te koristiti i za hrpu drugih stvari (upis u vrtić, ostvarivanje prava na dječiji doplatak, niža cijena hrane u školi...). No to je proces od višetjednih dolazaka oba roditelja u prostorije ''socijale'', kod pravnice koja unatoč svim teškim pričama koje gleda već dvadeset godina (ne)ima razumjevanja za Vašu. Prvo se trebala upoznati s našom situacijom, trebala se uvjeriti da je djetetu dobro, trebala nam je doći doma i ocijeniti u kakvim uvjetima živimo, je li sve kako treba, je li dijete zdravo, je li okruženje prikladno i ima li sve što mu je potrebno za normalan život.

I dok sam JA bila na ''procjeni'' kod stručnih osoba od strane države, otac se nije niti jednom pojavio, ali on ima pravo na neke segmente u djetetovom životu!!! Izdano mi je riješenje da se skrbništvo dodjeljuje majci, a ocu su određena viđanja (kojih se nije nikada pridržavao!). Nakon što smo završili taj dio priče, dotakli smo se teme ALIMENTACIJA. Naravno, njezin prijedlog kao pravnice bio je da podnesemo tužbu protiv oca da se odredi visina iznosa i da se preda tužba za neplaćanje. Odlučno sam odbila i rekla da me ne zanima njegov novac nego samo da se moj sin osjeća dobro u vlastitoj koži i da nema nepotrebnih stresova! Njeno mišljenje je bilo da jako griješim, ali da me razumije i da se nada i vjeruje da ću promjeniti stav pa da ćemo se ponovno vidjeti. Pobjegla sam od tamo sa uvjerenjem da se nikada neću vratiti.
Sedam godina kasnije se puno toga izmjenilo. Noah je narastao, krenuo u školu, zakoračio u novi dio svoga djetinjstva, povećao interese... karate, skokovi u vodu, povremeni odlasci u kino, kazalište, posjet nekoj zanimljivoj izložbi, zimovanje... Pa to nisu neke abnormalne stvari za poželjeti! Mogu reći da je moj Noah, što se prohtjeva tiče, skromno dijete. Je li loše pomišljati o nekim sitnim radostima koji nas čine zadovoljnijima....I dok se ja odričem svojih sitnih zadovoljstava na koje tek pomislim i razmišljam o još jednom poslu koji bih radila kod kuće (možda instrukcije iz crtanja, brzi popravci odjeće...) ni ne pomišljam na alimentaciju. Nisam materijalistica, ali možda sam stvarno dala dovoljno vremena ocu svoga djeteta da odraste i da prihvati svoj dio odgovornosti. Na kraju, svi mi kažu da je to nešto na što moje dijete ima pravo. Pa nije da težim nevjerojatnim stvarima koje graniče sa nerealnim. A mislim da te sitnice moj Noah i zaslužuje.
Potražila sam broj od pravnice sa socijalnog i pitala ju za savjet i mišljenje oko pokretanja postupka plaćanja alimentacije...
Nadam se da nisam pogriješila zbog te odluke, jer do sada, meni je donijela samo nemir.

Monika Toroman
monika@sretnodijete.net

Prethodni članakČetrdesetak kvadrata
Sljedeći članakPlaner