Antivoćna kampanja

0
44

Deset mjeseci nakon početka dohrane koju smo počeli s kašicom od jabuke Roko je prvi put pokazao izrazitu želju da mu dokučim jabuku iz zdjele s voćem. Ta zdjela je svaki dan puna jabuka, banana, klementina, naranči i kiwija. U biti imamo dvije zdjele pune voća, sezonskog pogotovo.
Jabuku smo oprali, uglancali i pokušao ju je zagristi svojim zubićima. Nije išlo. Onda smo odrezali komadić koji je poput anoreksičara nosao okolo i pokušavao zagristi.
Nešto je bilo jače od njega, kao hipnotiziran nije mogao jabuku prinijeti ustima od tog nekog nevidljivog zida. Nakon par krugova oko stola uspio je gricnuti mrvicu.
Izraz lica je bio kiseliji nego kod većine ljudi koje sam promatrala dok jedu limun. Jabuka nije bila kisela, a on se inače „davi“ u kiselim krastavcima i ukiseljenoj cikli.
Odustao je od jabuke iako sam ja pred njim jela i uživala. Zahtijevao je bananu. S osmijehom ju je ogulio i s pola nahranio svoju roditeljicu, a svoj je dio gnjavio kroz prstiće, jednom bezuspješno primaknuo ustima.
Takvo je evo stanje punih 35 mjeseci sa svakim voćem koje smo do sada probali, kamo sreće da smo probali, najčešće pokušaji završe ispred nosne kontrole...
Došlo je i vrijeme da se Lovro upozna s nekim drugim okusima osim majčinog mlijeka. Mala buhtlica je spremno mljackala kašicu od jabuke, pa i bananu i topila strah oko moga srca. Bojala sam se još jednog voćnog štrajkaša. Negdje duboko u svom majčinskom kovčežiću želja skrivam i malu nadu da bi ovo mogao biti i motivator antivoćnom Roku da barem proba neku voćku prije nego okrene glavu.
Ili je to nešto jače od njega, a i mene...

Pozdravlja vas Diplomirana kućanicadiplomranakucanica@googlemail.com

Prethodni članakHrvatska odiseja iz Njemačke
Sljedeći članakIntermezzo