Božićni duh(ovi)

0
55

...ovih dana razmišljam o vremenu darivanja i raznim akcijama pomoći onim najpotrebnijima. Svi mi pohitamo pomoći onima „najsiromašnijima“, na rubu društva.
Nekad možda i pretjerujući u silnoj dobroti koja te osobe dovodi u stanje stida.
Često percipiramo one koji su materijalno u oskudici vrijednima žaljenja.
Danas mi je jedna prijateljica pričala o djevojčici koja je za Božić poželjela gumicu za kosu i dječaku koji silno želi štucne.
Koliko sebe poklanjamo?
Dirnuli su time mnoga srca i njihove želje će se ostvariti. Hvala svima koji su to omogućili.
Uhvatila sam se u razmišljanju kako je to kap u moru, kako je ustvari najlakše otići i kupiti nešto. Koliko poklanjamo sebe svaki dan, u svakodnevnoj interakciji, koliko lakomisleno u tople dane smrznemo srca onih koji su nam dragi?
Ovo pišem prilično tužna jer su neke stvari na ovome svijetu sakrivene.
Postoje djeca koja imaju sve. Djevojčice koje imaju bezbroj gumica za kosu i dječaci koji imaju štucne kakve požele.
A opet su tužni. Jer nemaju osnovni sastojak toliko potreban u dječjem svijetu, a to je ljubav.
Onu pravu, koja je tu, koja se osjeća, koja potiče na rast. Onu koja hrani njihove male duše i sprema ih na veliki svijet.
I bijes je znak siromaštva
Meni dragu djevojčicu ovih dana strašno muči jedan dječak koji ju tuče.
Taj dječak ima sve. O njemu ne razmišlja nitko kada pokreće neku božićnu akciju spasa. A on u sebi čuva svoj bijes. A bijes nije bezrazložan. I on je znak siromaštva.
Djecu ne možeš kupiti, njih ne možeš lagati, ona pamte izdaju. Djeca isto tako osjećaju poriv za osvetom. I onda kada izbacuju svoju bol kroz nestašluke, nekada čak i ozbiljno nasilje, svi se pitaju - što mu je?
Možda da pitamo što mu nije ( po volji)?
I onda on za svoje siromaštvo koje je nevidljivo još dobije kaznu.
Možda će djevojčica kad dobije gumicu za kosu kraj sebe imati nekoga bliskog tko će ju počešljati kao pravu princezu, možda će dječak kad dobije štucne čvrsto uhvatiti svog tatu pod ruku i vjerovati da može biti prvak svijeta?
Koliko smo mi koji darujemo materijalno ustvari siromašni duhom? Koliko imamo potrebu nadomjestiti samo ono vidljivo, ono izvana?
Što nas to potiče na velike i vidljive stvari?
Poznajemo li svoju poniznost u običnom služenju životu koji od nas očekuje da pokažemo svoju toplu i ranjivu stranu svakoga dana?
A kad se lampice ugase?
Koga smo u zadnje vrijeme ošinuli nekom hladnom riječju koja boli više od udarca šakom?
Kada smo se zadnji put nekoga pogledali u oči i pokazali koliko ustvari imamo za dati?
Što ste zamotali svojim dragima ove godine za ispod bora?
Kupujemo li time sve ono što ne možemo reći? Prodajemo li ono najvrednije time ispod svake cijene?
Što ćemo kad se ugase lampice na boru? I čarolija nestane?
Hoće li mala princeza imati sjećanje na to da je vrijedna truda?
Hoće li dječak koji ima sve poželjeti polomiti skupocjenu igračku?
Dragi djedice, ove godine želim da svi razmislimo...kako ćemo kad odeš... i dođu oni obični, nepravedni dani. Kada mama i tata zaborave na sitno obećanje i kad nam zatreba čista ljubav...

Svoj Velikoj i maloj djeci, svim malim prinčevima i princezama, vješticama i vilenjacima, likovima iz okrutnog svijeta, jednom malom avijatičaru koji se sprema na velike letove i onima koji nam živote cijele godine pretvaraju u bajku želim Božić!
Svaki dan....
Pukele

Napisala Ana Pulek 

Prethodni članakDedi...
Sljedeći članakSmije li mama imati svoju sobu?