Četrdesetak kvadrata

0
90

Prije gotovo godinu i pol dan pala je odluka da Noah i ja napustimo ''roditeljsko'' gnijezdo. Odlučila sam da nam je vrijeme osamostaliti se i krenuti u svijet sami, a iskreno i onih četrdesetak kvadrata u strogom centru grada nije više izgledalo tako veliko.
Dijete treba svoju sobu, treba svoj kutak i svoj mir, treba znati gdje može bezbrižno izvrnuti hlače na krivu stranu kad ih skine i ostaviti ih da nepomično leže tri dana jer nikome ne smetaju, treba imati prostora za projekt od Lego kockica kojega (možda) neće završiti, treba imati svoj mali kutak u kojem će imati svoj svijet iz mašte, svoj gusarski brod ili ukleti zamak kojeg čuva troglavi zmaj...
Unajmili smo stan na četvrtom katu (bez lifta) u Krajiškoj ulici, mali, sunčani stan koji je vrlo brzo poprimio ugođaj doma. Iako smo dane provodili na ''terenu'' žonglirajući sa svim silnim obavezama, bilo je ugodno navečer spustiti se u stari škripavi krevet presvučen u sviježu posteljinu koja je mirisala po omekšivaču.Tek kada smo se odselili osjetili smo čari vlastitog životnog prostora.
Nekada bi bili sami nas dvoje zabavljeni svaki svojom razonodom, nekada bi pozvali društvo, a sve češće bi na našem stolu bio postavljen i treći tanjur, za Sašu. Vrlo je brzo Noah prihvatio ideju da je Saša jedan od nas.
To mu se valjda činilo kao nešto sasvim prirodno, dok sam se ja dugo opirala takvom zbližavanju njih dvojice. I danas kada živimo svi troje u novom unajmljenom stanu, kada su nam se životi isprepreli u svim poljima i postaje neizbježno djeliti sve: kalodont,TV program,različita raspoloženja, zajednička mišljenja, ostajem pomalo suzdržana i ne dajem Saši prostora da sudjeluje u odlukama ili da ima utjecaja. Imam neku kočnicu koju se bojim otpustiti jer što ako pogriješim...
Za sada je tako dobro, ja najbolje znam kako treba sa mojim sinom, ja najbolje osjetim gdje ću stisnuti zube i dati mu do znanja da je dosta, a gdje ću ga pustiti da me okreće kako mu je volja, ja najbolje znam kada ću mu nasamo reći ''Saša ima pravo...'', a kada ću glasno reći da mislim da nije u pravu. I za sada, dobro funkcioniramo u našoj novoj maloj obitelji.
Saša kaže što mu je na duši, a ja kasnije analiziram dok ne budem sigurna da ću dobro postupiti, jer mi je najvažnije da se Noah nikada ne osjeća kao da sam JA protiv njega.
Čudno je to kako ti neke odluke dođu sasvim prirodno, kao maknuti se od roditeljskog doma, gdje imaš osjećaj da je pretjesno ili započeti život u novoj zajednici, gdje se svi troje možemo stisnuti pod isti prekrivač i uživati u slobodnoj suboti u novih četrdesetak kvadrata unajmljenog stana.

Monika Toroman monika@sretnodijete.net

Prethodni članakSemafor
Sljedeći članakAlimentacija