Dala bih sve!

0
39

Nakon skoro osam mjeseci, ponovno je započela Sašina sezona poslovnih putovanja.
Stvarno mu zavidim na poslu koji radi: dok on putuje svijetom na nevjerojatna mjesta i vodi brigu o otvaranju i uređenju novih dućana naše firme, ja sjedim u uredu i brinem se da ta ista roba, koja njemu treba da bi otvorio neki dućan, sretno stigne na njegovu sljedeću destinaciju.
Na kraju mog radnog dana preostaje mi malo sjesti za kom i sjetno ''guglati'' o svim tim prekrasnim mjestima koje on uspije posjetiti makar na koji dan.
Kanarsko otočje...
Ovaj put je otišao na Tenerife. Uopće se neću truditi reći ništa o prekrasnom Kanarskom otočju na kojima je i u prosincu ljeto, i je sve nekako opušteno i lijepo. Čista egzotika!
Nakon cijelog dana provedenog uz internet, prateći avione kojima je Saša putovao (jel' poletio, jel' sletio, kakvo je vrijeme, da li je doručkovao, ručao večerao...) napokon se javio, kratko, porukom ''...Sve je OK, put je prošao dobro. Sad smo na putu za Hotel, čujemo se poslje...Pusa, volim te!''.
Taj mi se trenutak čini kao da mi je netko napokon odškrinuo prozor i pokazao malo danjeg svjetla, dok ja čučim u potpunom mraku i čekam bar poneku vijest iz vanjskog svijeta. I gubim se u svojim mislima i maštanjima, kako bi bilo lijepo biti tamo s njim, pa makar i zbog posla, ali probuditi se u nekom novom gradu, udahnuti neki drugi zrak, prošetati nekom novom ulicom...
Poso, kuća, slobodne aktivnosti
Kako dan odmiče, obaveze me odvode skroz na drugu stranu i na trenutak zaboravim na svoje misli o dalekim destinacijama koje vjerojatno neću nikada vidjeti...
I opet standardna jurnjava, iz škole na trening, sa treninga na još koju aktivnost, a u međuvremenu obavi dućan (jer doma je frižider prazan i već je tona veša u kupaoni spremna za pranje a praška je ponestalo), svrati u knjižnicu (jer knjiga se neće sama vratiti, a ni posuditi nova za lektiru!), svrati do šustera (jer treba probat spasiti jesenske cipele prije nego se provuče kartica za novi par)...
Kada smo Noah i ja napokon završili sa svim dnevnim obavezama, sjeli u auto i krenuli prema doma, upitao me ''Mama, sada kad imamo večer za zajedničko druženje, kaj ćemo raditi!?''.
Način na koji je on to izgovorio, zvučao je kao da je napokon on došao na red za moju pažnju i sada od uzbuđenja i vremena koje je pred nama ne zna kaj bi!!!
Čija mama sanja Tenerife?
Osjećala sam se užasno, posramljeno i jadno. Dok ja trošim svoje vrijeme žaleći što nisam negdje na drugom kraju svijeta, daleko od ovog mog svijeta koji ima devet godina i zadovoljni osmjeh razvučen preko svoga prekrasnog lica jer će napokon maminu pažnju dobiti samo za sebe, on je zadovoljan i sa sitnicama, i sa zajedničkim spremanjem večere, i sa gledanjem crtića dok smo skupa stisnuti ispod dekice, i sa slaganjem legića na podu svoje sobe dok se igramo da smo istraživači Egipatskih piramida. On ne treba daleke destinacije, niti jutra u novim mjestima, niti igrališta u novim parkovima. Zadovoljan je i ako je to uvijek ista slastičarna u kojoj kupujemo sladoled, samo ako sam ja s njim, čvrsto ga držim za ruku i posvećena sam sada i samo njemu. U tom trenutku sam shvatila da bi dala sve egzotične destinacije ovoga svijeta za taj zadovoljni osmjeh na licu moga djeteta!!
Ma kako sam uopće to mogla i na trenutak smetnuti s uma...

Prethodni članakTuđi problem
Sljedeći članakSve ono što ne znaš o...kućanicama