Fora pričica iz glave

0
43

5.00 Uh, opet ranojutarnje deranje i bacakanje nogama, dojenje, bočica mlijeka, dvije šalice čokolina, dvije školske marende, jedna jaka kava. Bit će dobar dan, danas ću pisati (imam fora pričicu u glavi).

10.00 Zašto ovo dijete ne prestaje urlati kad mu se spava? Barem je to jednostavno – legneš i zamreš od umora duha i tijela (naravno, bude te vriskom i cviljenjem). Zašto ova beba nikad ne podrigne u komadu već pet puta za pola sata? Zašto mali uvijek lupa vratima kad izlazi iz kuće? Zašto mala nikad ne gasi svjetlo u wc-u? Zašto on uvijek mora otići kad mi najviše treba? Kad ću pisati? (Imam fora priču u glavi).

13.00 «To crveno što pliva u juhi je dio vegete – jedi to i poslije uzmi pecivo, to je sve što sam danas uspjela skuhati. Nećeš – ne moraš.» Tiho, tata spava! Tiho, tata spava! Tiho, tata spava!… Možda ću ipak pisati danas (imala sam neke fore u glavi).

17.00 Kuham drugu kavu jednom rukom. U drugoj je urlatorica koja danas nije ništa spavala – nisam imala toliko vremena da spava meni u krilu, beba je prehlađena pa se davi slinom. Puknut će mi glava – kao da imam bojler u njoj.

21.00 Nakon sat i pol uspavljivanja dvogodišnjakinje i dvomjesečarke (Monty Python mi nije ravan: jednu dojim ležeći na lijevom boku, a druga mi leži na desnom boku i traži zgodno mjesto za spavanje, sveudilj cendrajući zbog svog marginaliziranog položaja, ne sjećam se da sam išta danas jela, da sam išta danas htjela, samo me dvije jake kave žuljalju u želucu. Samo da mirno presjedim današnju noć udobno zavaljena u jastuk i da se ova mala u mom krilu noćas ne bacaka previše - sutra je novi dan, pisat ću.

Prethodni članakTransformersi
Sljedeći članakSuper roditelji