Hajde...sebi za ljubav...

0
63

...ovih dana svu svoju maštovitost, tvrdoglavost i upornost pretočila sam u akciju uređenja radnog mjesta. Već prvog dana kada sam ušla u sobu br.31 jednog gradskog ureda u jednoj zagrebačkoj ulici, jedino što sam osjećala bio je duh predaka...
Mnogo toga ostavljeno mi je u nasljeđe....prašnjavi tepih, neuredni ormari, pogled na nikada osunčani dio ulice, osjećaj nepovjerenja i prikrivenog straha koji je netko prije mene svakodnevno tamo gajio...gdje god bih se okrenula, nigdje nije bilo Mene...
Nakon što je tepih bio izbačen, novi raspored postavljen, nakon što je sunce ušlo i kroz moj prozor, osmijeh mi je šetao licem....

Sjedila sam tako neko vrijeme i razmišljala samo o jednom : zar mi je tako dugo trebalo? Zar tako teško pokazujem tko sam? Jesam li odgojena u duhu naslijeđa? Nosim li svakodnevno neko breme svojih predaka?
Zrelost mi je sa sobom donijela osjećaj zahvalnosti prema mami zbog ljubavi koju mi je usadila prema knjigama, za Balaševića u žilama jer je oduvijek svirao kao prateći bend naših života, tati na govorničkom umijeću i želji da mijenjam društvo u kojem živim, baki i djedu na osjećaju divljenja za svaku od njihovih 60 godina braka.....

A što je sa lošim naslijeđem?
Kao klinka mrzila sam svoj razmak među jedinicama, kasnije svojih 177 cm visine za koje sam krivila ni sama ne znam koga, no danas me muče neke druge misli, kao npr.: Zašto dok subotom ujutro pijem kavu u pidžami ne osjećam miris kave nego miris krivnje jer nisam kao moja mama ustala u 7 ujutro i preokrenula 3 sobe naopačke do ručka?
Zašto se bojim napustiti ovo radno mjesto svjesna da ću time poljuljati sve tatine ideale o pošteno odrađenih 8 sati i plaći koja je solidna...ali ne i dovoljna.....kako da mu objasnim da njegova mezimica ne želi isto od života kao i on, iako se divi njegovim postignućima?
Kako da Joj objasnim da me subotom ujutro ne muči prašina u dnevnom boravku već je subota za mene dan bez muka....da nije zakonom zabranjeno zalupiti vratima i otići s prijateljicom na kavu iako te čekaju još 2 neispeglane kuhinjske krpe? I da nije sramota nekada ne ispeglati kuhinjsku krpu? I da mogu i mislim da sam divna osoba kao i ona što robuje tome?
Koliko se svakodnevno borimo sa svim onim što se prenosi odgojnim genima, onima što se formiraju nakon što ugledamo svijet? Oblikuju li nas kroz odgoj po kalupu u nadi ili strahu da nećemo napraviti korak izvan okvira?
Zurimo li cijeli život kao klinci prema gore čekajući nekog velikog da nam da upute i odobrenje za svaki korak?
Koliko je dijete u nama još u strahopoštovanju prema nečemu što ga sputava?
Malu Pukele se nikada, pa ni danas ne može natjerati da obuče papuče, da zašuti kad misli da je u pravu, ali Velika Ana se manje pada na onu: Ajde, mami, tati, baki, za ljubav....
Radije ja svom životu za ljubav tražim sebe, svoju sunčanu stranu ulice, prepoznajući usput putokaze koje su mi preci ostavili, rušeći pokoji stop, kršeći zabranu pretjecanja, nekad usporavajući ne znajući kako i kamo dalje, nesigurna što me čeka, ali sretna što znam odakle sam krenula.....
Možda i veliki nekad shvate da radoznalost, neposlušnost i potreba za svojim mjestom pod zvijezdama nije uvijek obrnuto proporcionalna s ljubavi koju mi djeca osjećamo prema njima...

Tko od vas još nije poslušao mamu i tatu ovih dana?

Osmijeh mi opet šeće licem...

Vaša Ana

anapul5@gmail.com

Prethodni članakTamo gdje (ni)je sve po mom
Sljedeći članakMačje umijeće