Idem...

0
76

Čekaj...Još jedan osmijeh i idem....Kad smo mali, vjerojatno nam je jedna od najtežih stvari otići kad je igra postala zabavna...I tako bespomoćno molimo za još koju minutu, a znamo da nam ih još deset puta toliko ne bi bilo dosta...
Ovih dana se nešto puno rastajem i sve više razmišljam kako je ustvari teško se rastati, kako rastanci najčešće dolaze naglo, a kako nam svima ustvari treba vremena.
Kao i kad sam bila manja, negdje me primiri obećanje u ponovni susret, iako znam da to nije uvijek tako. Niti su svi rastanci isti.
Neki ljudi su tu da nam obilježe trenutak , neki da nam prikrate dan, dok nam neki ostavljaju sjećanje koje se upisuje u lentu vremena kao velika točka....sad tek to kuži Velika Ana.
Ali nije Ana uvijek velika, niti kuži sve što bi kao velika željela kužiti. Tako joj ovih dana nije lako palo što se rastaje od svojeg G. Niti taj veliki G. ne može objasniti sam sebi, a ni Ani zašto i kako je došlo vrijeme za rastanak.
Ali dovoljno su veliki i Ana i G. da znaju da više ne pali ona rečenica: „Recite si bok, igrati ćete se opet sutra...“
I što sad? Imamo li pravo kao Veliki na onih dodatnih 5 minuta? Kako ih potrošiti?
Svađajući se koja je čija igračka, čiji je tata jači, tko može brže otrčati jedan od drugog? Ili ostati u zajedništvu koje blijedi samom spoznajom da nam vrijeme ističe...i da oboje moramo ići...
Teški su ti rastanci, koliko god godina imali.
Ali ono što kao Veliki možemo uz pomoć onih Malih u nama jest podsjetiti se kako svako vrijeme ima svoje boje, kako smo se već rastajali, kako smo nekad davno u vrtićima radili završne priredbe ne razmišljajući o tome što se rastajemo, nego slaveći vrijeme koje smo proživjeli skupa. I bili smo manje tužni. Lakše smo to prihvaćali.
Ma možda smo se nekada i čupali, grizli, otimali za neku stvar, možda smo bili inatljivi, možda smo mijenjali simpatije, ali smo jedni drugima unosili radost u život...
Zato, skupimo zajedničke trenutke u zbirku i pogledajmo obrise koje ostavljamo jedni drugima...jer život je ionako niz susreta...što dužih, što kraćih.
Moraju li zadnji trenuci uvijek biti obilježeni suzama ili možemo stvarno osmijehom i zagrljajem obilježiti ono što se prekida?
Dragi naš G. , hvala ti za lepezu boja i osjećaja kojima si nam šarao dane....
Nedostajat ćeš nam, ali i mamiti osmijeh na lice kad te se sjetimo...ili te negdje opet sretnemo...

Pusu ti šalju tvoja Mala i Velika

Prethodni članakKoga boli neka digne ruku
Sljedeći članakLjetna prehrana trudnica