Ima noći...

0
70

...kada san neće na oči.
Nakon pročitane Neve Nevičice jesam zaspala, ali ne zadugo... probudio me prolom oblaka sat vremena kasnije. Krovni prozori otvoreni... valja ih zatvoriti. Bosonoga sam ugazila u lokvu i shvatila kako kiša nije počela onog trenutka kada sam se probudila već da lije neko vrijeme... opsovala sam jer je to jedini blagotvorni lijek u takvim situacijama (iako mi psovke nisu osušile noge). Ponovo sam legla... kiša pljušti... sijeva... grmi. Pas to ne voli... boji se... grebe na vrata... cvili. Mislim... ako ga ignoriram, prestat će... ali nije. Ponovno ustajem... hm... nije sve tako jednostavno... nije grmljavina jedino što uznemirava njegovu pseću ćud... glodavce ne podnosi, a hrčak je u kući. Prvo hrčka treba premjestiti... odnosim ga na drugi kraj kuće, u hodnik, i puštam psa. Konačno je sve sređeno... valjda će mi sada na oči i san doći. Legla sam... kad li... pas nanjušio postojanje hrčka pa cvili... sve jače... kevće... ja iz sobe prijetim... na kratko prestaje... pa ponovo počinje. Otvaraju se vrata... kćer ne može spavati... negdje kaplje... kao po mozgu da joj udara! Ustajem kako bih pronašla izvor buke... prokišnjava krov pred ulazom u njenu sobu, a nad hodnikom gdje sam maločas smjestila hrčka. Hrčak mokar kao miš! Sušim njega i kavez... podmećem krpe na mjesto prodora vode. Vraćam se u krevet... u glavi bubnja... da li da ponovo ustanem?... u potrazi za tabletom... odlučujem da ipak neću... glavu prekrivam jastukom... pas i dalje cvili... tako bi rado utamanio hrčka. Gledam projekciju sata na stropu... prošlo je 2 sata od prvog ustajanja... prevrćem se po krevetu i razmišljam... što još nisam sklonila od kiše? Roba! Ostala se sušiti... na kiši. Da li da ustajem ili je već dovljno mokra da joj nema pomoći? Prošao je tako, u razmišljanju, još jedan besani sat. I glavobolja je počela pokazivala znake ozbiljnosti i natjerala me na još jedno ustajanje... a možda su i prozori na autu ostali otvoreni? Voli se ono malo dijete igrati ručicom podizača stakla... a sada, i to cijelu noć, spava kao da kiša ne lije, krov ne prokišnjava i pas ne cvili... ništa njega ne opterećuje i san mu ne ometa.
Sada, kad već ne spavam, a struja je jeftinija, valjalo bi perilicu uključiti.
Zbogom spavanje, vidimo se neke druge noći!

Dušu otvorila Feodora Gubaš
fegusti@yahoo.com

Prethodni članakNećunaspavanje sindrom
Sljedeći članakIma dana...