Intermezzo

0
62

Iz kupaonice čujem vodu kako curi u lavabou... ignoriram ju, svjesna da me poslije čeka puno posla. Dojim Lovru na krevetu i koristim tu našu simbiozu da se barem malo odmorim, zatvaram oči.

Otkači šlepove...
i pusti tu lađu da klizi...

Evo, evo, to je barem lako.. e dragi moj Đole kako ti uvijek nađeš prikladan stih za mene.

Spusti svetla, oduzmi gas,
smešnih stvari se bojimo...

U pravu si, dragi moj, ne kažu bez veze „tko od stra‘ mre, za dušu mu prde“..
Lijepo je ovako usporiti, zaklopiti oči. Čak mi i ta voda što curi u kupaonici pomaže u mom opuštanju ako izuzmem činjenicu da to Roko pretače iz šupljeg u prazno i da jedan dio mog mozga stoji u stanju pripravnosti jer izoštrih sluh kroz ove godine majčinstva da po zvuku kapljica lako procijenim nastalu štetu.

Pronašli su Ameri šifru za to: "Take it easy" lutko lepa!

Uzmem ja to easy, ali nekada se dani otimaju i bore sa mnom.. već 1095 dana spavam kao zec, i u najdubljem snu u stanju pripravnosti osluškujem svaki šum.. Može li se to onda uopće i zvati dubokim snom?

Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k'o dudove.

Eh te misli... "Zadržite kolegice misao, to je genijalna stvar", govorio bi jedan moj profesor, nedajući se prekinuti u izlaganju, vjerojatno se boreći da i sam svoju misao zadrži. Ovako u trenucima dok dojim misli mi rade 100 na sat; kad bi postojao neki oblik autozapisivanja, imala bih barem jednu knjigu mjesečno spremnu za tisak... ovako, dok dođem do papira i olovke ili tipkovnice jedan dobar dio ishlapi ili se zametne u milijun svakodnevnih sitnica koje usput pokupim, premjestim, ponesem ili tražim.

I polako nasuči brod
na te plišane sprudove.

I sanjaj... 

Plop, plop, plop.. samo se čuje voda kako kapa, možda stvarno sanjam, previše je idiličan trenutak. Ako ne sanjam, vjerojatno je opet neki problem u nastajanju...znam, znam svjesno sam to ignorirala na početku...pljassss.. zvuk plastične zdjele pune vode tjera me ipak u akciju.. a i za kraj

Odlaze selice.
Lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini.

Nisu još selice, ali jesmo mi.. treba se ponovno spremiti na put od preko 1200km, ne računajući i turneju preko Bosne, prkosne od sna, do moje lijepe doline... vratit ćemo se na vrijeme da se sa selicama pozdravimo, a do tada
osmijehom vas pozdravlja vaša

Diplomirana Kućanica 

Prethodni članakAntivoćna kampanja
Sljedeći članakJesen u meni