Ispod tepiha

0
63

Nedjelja ujutro. Sunce se još nije probilo kroz maglu i oblake, ali bude..sigurna sam da bude.
Enea je spavala kod nas i kao i svaki vikend probudila se već u sedam, ili čak i prije. Nakon što četrdeset i devet puta ponovi ''tata, tata, tata, tata...'', naravno da se i Noah brzo nakon nje probudi.
Nakon doručka smo se dogovorili da bi otišli na Medvedgrad jer je danas tamo neka srednjovjekovna priredba i bit će zanimljivo klincima. Sve nekako na ho-ruk, ustvari mi se i nije nekako išlo, ali opet zašto ne, pegla i veš mogu pričekati.
Put do Lagvića je trajao sat duže nego inače jer je danas nekakav maraton i grad su doslovno prepolovili na pola pa se preko Ilice nije moglo, nego samo kada vas policajac pusti. Katastrofa!
Kad smo stigli, tamo je već bila uobičajena gužva. Ljudi kao da si na špici, a ne na Sljemenu, kao da nešto dijele besplatno. Naravno, nismo prešli ni prvi kilometar, a djeca su već bila žedna i gladna i umorna, ali spretnim ignoriranjem njihove cvileži i odvraćanjem pažnje nekim drugim stvarima, stigosmo do ulaza u Medvedgrad koji se danas plaća 10 kn. Stari grad Medvedgrad oživio je u drevnom srednjovjekovnom stilu. Sve prepuno dijeva bajnih i vitezova hrabrih. Odmah na ulazu je stari nakovanj i hrpa lažnih zlatnika koji se u njemu mogu iskovati u novčići. Nagovorimo Sašu da napravi djeci svakome po jedan zlatnik. Treba tu velika snaga da bi se sa predloška udarcem utisnuo znak na novčić. Enea oduševljena spontano pohvali Sašu ''Moj tata je snažan!!'', a Noah na to izleti izjavom:
-A moj ujo je tako snažan da mu ne treba čekić da to napravi!
-Nego kaj, on to napravi glavom!? – podrugljivo mu odvrati Saša, na što sam ja morala odreagirati.
-Pa nije stvar u tome s čim to njegov ujo napravi nego u tome da se on ne može pohvaliti riječima ''Moj tata može...'' bilo kaj!!
Stvarno ne razumijem da nakon ovoliko vremena koliko smo skupa i nakon sada već godinu i pol što živimo skupa Saša uopće ne prepoznaje kod moga djeteta tu potrebu da on ima mušku osobu uz sebe koja će mu biti oslonac u životu, potrebu za ocem. Kako je moguće da u očima moga Saše stvari izgledaju tako plitko i na razini djeteta?! U takvim nekim glupim situacijama ja počnem primjećivati stvari koje možda uopće nisu takve. Recimo, razgovori između Noe i Saše su kratki, a usudila bih se reći i rijetki. Saša nije inicijator za početi razgovor, a niti neku igru sa mojim Noom. Ne mora vani igrati nogomet, ali voljela bih da nekada Saša prvi pristupi njemu i predloži mu da skupa igraju igrice na kompjuteru na primjer (kad to i jedan i drugi vole). Ili da ga pita kak je bilo u školi, ili kaj ima novo na treningu.
Ja sam svjesna da muški nisu neki u pokazivanju nježnosti i osjećaja, ali ja nisam nikada čula Sašu da je Noi tepao, da mu je rekao miško, srce, dušo ili bilo što nježno i toplo. Možda stvarno pretjerujem, možda su njih dvojica kompe na svoj način, a možda samo pred nekim stvarima zatvaram oči i guram ih pod tepih jer mi je tako lakše. Znam da mi je teško započeti razgovor sa Sašom u vezi toga jer on ima tisuću zamjerki na to kako sam razmazila Nou, kako mu sve puštam, kako griješim u odgoju, kako bi trebalo ovo ovako a ne onako..pa još uvijek ne prihvaćam njegovu nikakvu kritiku ni dobronamjerni savjet jer ne mislim da je moj Noah loš da ga treba preodgajati. Mislim da ja to radim dobro, sa dušom i srcem, razmišljam o posljedicama, razgovaram sa njime da bi riješili nedoumice i dajem sve od sebe da moje dijete odrasta kao sretno dijete.
Nažalost nemam neku utjehu kada moj sin na bezazlenom izletu brizne u plač jer bi volio da je njegov tata sada s njim. Ostanem zatečena, šutim, a nakon što mu obrišem sve suzice sa lica poželim da je njegov ujo stvarno tako snažan da može pogledom iskovati novčić.... I poželim da je sada s njim.


Monika Toroman 
mtoroman@inet.hr

Prethodni članakNjega više nema...
Sljedeći članakTuđi problem