Izgubljeno sjećanje

0
74

"Ne stižem!", urlam sebi u bradu, ispod glasa, kroz zube i mimo spuštenih vlažnih trepavica. U ušima mi njezin autističan plač bespomoćnosti i nerazumijevanja: trebam te, trebam te da ispuniš, da živiš moj život govorom i kretnjama, da budeš moj prozor i moja vrata, moj izlazak u svijet koji će me zagrliti. Nosim je oslonjenu na lijevi bok.

Ništa ne radim – spremam, čistim, čuvam djecu i kuham.
Pletena košara impozantnih mjera u gornjoj kupaonici opet je prepuna veša. Već druga mašina bespoštedno guta šareni, svijetli, na 60, s omekšivačem i bez pretpranja. Šest plastičnih žutih linija užeta otužno visi na stražnjoj terasi, razapete između kuka u zidu kuće i metalnog stupa zabijenog u zemlju priručnog vrta s metvicom, matičnjakom, nevenima, raštikom, blitvom, radičem, dragoljubom...
Neke su prošle zime ispucale, ogulila im se žuta plastika i ogoljela hladna metalna žica. Uhvatim se kako krajičkom svjesne misli, koja mi blicne između mašine i terase, pomislim: Je li to znak hrabrosti?
Ona još uvijek plače u mom naručju dok hodam i čvrsto me drži za lijevi rukav crvene majice za kuću. Sitne šake i prstići s kratkim, vječno crnim noktima, začuđujuće su snažne. Ni ta snaga nije dovoljna da me prene stiskom, izvuče me iz vrtloga u koji sam nasmijana blaženo uskočila i sada me kovitla.
Moleći da svakim udarcem u oštro kamenje zidova među kojima me vrti shvatim, vidim, nasmijem se i samo odmahnem rukom zakoračujući u...
Pogledam na starinski zidni sat baštinjen od neke davne generacije predaka, mirno i dostojanstveno tiktakalo koje se savršeno uklopilo u štih primorske kuće. Gledam mu kazaljke, rimske brojeve izvučene u nekom ukrasnom fontu kojemu na znam imena, i ne primjećujem vrijeme.
Možda doista ne postoji? Bljesne mi misao koju prekrije spoznaja da ne primjećujem koliko je sati, minuta, proteklo od kada sam stavila peći kruh pokriven keramičkom zdjelom koju mi je poklonio jednog Božića.
Njezin plač je sada ritmičan jecaj iz dubine pluća, koji joj trese sitno tijelo. Napustila je obalu za koju se grčevito držala nadajući se da je obala ispunjenja želja, ili barem želje, koja joj je bila obuzela um i nadanja. Slatka u mislima o ispunjenju, topla pod prstićima s vječno crnim noktima, ukusna u malim ustima savršeno iscrtanim na sitnom licu. Pomislim na svoju sestru i njezino djetinje lice sa starih fotografija, kopiju minijature moje kćeri.

Ne brišem naočale. Nemam dovoljno ruku, koncentracije, želje, potrebe da kroz njih jasno vidim prostor koji me okružuje. Znam da bih se i slijepa savršeno snalazila u svom zatvoru, milujući mu zidove, veličajući mu obrise u svome korisnom sjećanju.
Ima li nešto čega bih se trebala sjetiti? Jesam li nekuda krenula noseći sa sobom zavežljaj korisnih osjećaja, nasljeđa...

Centrifuga, napokon. U desnoj ruci zavojitim strmim stubama jedva nosim zavežljaj bijelog veša. U lijevoj ruci još uvijek držim nju. Bijelo uvijek ostavim za kraj. Ona prebire po mojoj jednostavnoj drvenoj ogrlici, ograničavajući svoj vreli svijet nadanja sitnom kuglicom i usmjeravajući svoju ljubav nečemu dodirljivom, prisutnom, još s tragovima života drveta koje je crpilo život iz Zemlje, radovalo se Suncu, grlilo se s Mjesecom i ljubovalo s Nebesima.
Što osjećam?

Vrt je daleko. Trebala bih prije odlaska pogledati vatru u kaljevoj peći i pobrinuti se da se ne ugasi dok me nema, isljučiti plin na kojemu se kuha njezina riža na štednjaku i pećnicu u kojoj se kruh već sigurno ispekao, zatvoriti kuhinjski balkon da ne uđe mačka, obući joj jaknicu i otrpjeti negodovanje, čupanje kragne i plakanje nad nemogućnosti da sama izvuče ruke iz rukava i oslobodi se mrskog stiska odjeće za izlazak iz kuće, otići u ostavu po već jednom korištenu najlonsku vrećicu, uzeti oštri crveni nož iz bijelog plastičnog razdjelnika u kuhinji, obući gornji dio trenirke i nazuti zelene vrtne klompe nekoliko brojeva prevelike, nositi je u rukama barem do pola puta, dok ne odustane, a zatim se pokušati dovući do vrta, a da joj ponovno ne isprovociram plač jer je morala izaći, hodati, biti vani, stajati kraj mene, jer je ne mogu držati u isto vrijeme dok berem desetak listova blitve za njezin ručak – svakodnevni, svakodnevno. Idem.
Listove radije kidam prstima, nož čeka neku drugu priliku, možda šareni radič i rikulu, ako uspijem uz njezin ručak skuhati nešto i za nas, a da se slaže uz zelenu salatu. Na njima jož vlažne sjaje kapi sinoćnje kiše. Prsti su mi zamrljani crvenilom zemlje. Glatko je, pomiješano s kišom, kremasto i savršeno u svojoj hladnoći. Mišići lica mi se nehotično razvuku u osmijeh. Ona gleda ptice, prati ih pogledom nestabilno stojeći na desetak centimetara slame kojom sam prije petnaestak dana prekrila zimski vrt.
Gledam je. Ustajem. Zagrlim je. Nježno je privijem tako da mi njezina tanka i mekana kosa sjedne u udubinu vrata. Sjednem na slamu, čvrsto je obujmim, a zatim legnemo. Na slamu, na Zemlju, žmireći, bez misli. Ona je tiha, uživa u mom dodiru, mirnoći, nekretanju, smirenosti, tišini...
Samo miris vrtnog zelenila, slame, drveća oko nas.
Smiješim se... I počinjem se sjećati...

Sanja(m)

Napisala Sanja Beraković

Prethodni članakNovogodišnje odluke
Sljedeći članakBorba za riječ