Kada vlastiti život u trenutku nije važan

0
63

Na neke događaje u našem životu ne možemo previše utjecati. Što bi bilo kad bi bilo ne isplati se u većini slučajeva niti pitati.
Bi li bilo sve drukčije da sam pričekala sekundu prije nego sam donijela odluku? Bi li bilo sve bolje da sam odlučila nešto dugo u tom trenutku? Bilo bi, ali tko to u tom trenutku može znati. Je li odluka prava ili ne - pokaže vrijeme tek nakon što je donesemo. A onda nema povratka. Samo saniranje posljedica i donošenje novih odluka.
Gdje su mi djeca...
Prije nešto više od četiri tjedna stubokom se promijenio moj život. Trenutak kad čovjek osvijesti najjače strahove. Kada vlastiti život u trenutku nije važan. Kada sva pitanja i briga se sažme u jednu rečenicu: Gdje su mi djeca i jesu li dobro?
Nakon tisuća i tisuća kilometara koje smo prošli u našem zajedničkom životu, naša mala obitelj doživjela je i prometnu nesreću. I to parkirani na proširenju pokraj ceste.
Još uvijek ne znam kako je to djeci izgledalo i koliko je šokirajuće iskustvo bilo sjediti u autu dok su mama i tata vani i onda najednom kaos. Mama koja ne zna za sebe, razlupani auto i tata koji spašava malo djecu, malo mamu...
Odrasli preko noći
Žao mi je što su u jednom segmentu svog života odrasli preko noći. Žao mi je što su morali iskusiti taj udarac sami u autu, što su morali gledati mamu u bolovima kako je odvozi Hitna u nepoznatom smjeru, kako policija vrši uviđaj i kako lijepi i dugi godišnji odmor u trenu postaje kaos. Vjerojatno je tata u tom trenutku izgledao jači i hrabriji od Supermena, jer tata je od tog trenutka preuzeo sve u svoje ruke, bio je i mama i tata i hranio i presvlačio i uspavljivao i tješio i bio sigurno utočište u cijelom kaosu.
Osobno se cijelog tog kaosa ne sjećam, potres mozga je zaslužan za to, ali nikada neću zaboraviti taj panični strah kada sam postala svjesna u bolnici da se nešto dogodilo i da nema moje obitelji pokraj mene. Nije mi bila bitna ni ozljeda glave, ni ramena, ni napukla zdjelica ni poderana leđa, ruke i noga. Sve me bolilo do ludila, ali mi nije bilo bitno. Samo sam željela vidjeti svoju djecu i uvjeriti se da su oni dobro.
Tihi i uplašeni
I bili su. Došli su mi nekoliko sati kasnije, tihi i uplašeni, ali bez i jedne ogrebotine. Tek je tada moj opravak mogao početi. I svakim danom je sve bolje. I bit će bolje. I mora biti bolje. I ne mogu vam opisati koliko mi je drago što sam uvijek inzistirala i „terorizirala“ djecu s korištenjem autosjedalica bez obzira što je naš Superman jako dobar i savjestan vozač. Čovjek nikad ne zna što mu se može dogoditi od strane drugih sudionika u prometu.
Shvatila su to i djeca, pa su i policajcu objasnili da ih ne može ni u policijskom autu voziti tako na divlje bez sjedalica. Još uvijek se boje voziti autom, brda ih podsjećaju na nemili događaj pa mole da ne idemo takvim putevima, ali ipak sigurnije kreću na put kad svežu svoje pojaseve. I strpljivo čekaju da i mama uskoro stane na svoje noge pa da zajedno trčkaramo po igralištima i uživamo u našim malim svakodnevnim radostima.

Prethodni članakNije svatko rođen da bude kućanica
Sljedeći članakTamo gdje (ni)je sve po mom