Kako je Zemlja dobila vodu i led

0
42

Jednom davno na Zemlji su živjele samo šume i male životinje. Nije bilo mora, rijeka i potoka - svuda naokolo samo kopno na kojem su rasle guste, zelene šume. Drveće je zato imalo vrlo dugačko korijenje koje je sezalo do samog središta Zemlje. Ondje je bila velika plava špilja ispunjena vodom. Tom su se vodom napajale šume i male životinje. Životinjice bi pile vodu što se zadržavala u malim lokvama između velikog korijenja drveća ili s lišća koje su opskrbljivale tanke cjevčice kojima je ispunjeno deblo.
Svi su bili bezbrižni - drveće je listalo i uspinjalo se u visinu, hvatajući ondje tople sunčeve zrake i zeleneći se iz godine u godinu sve više. Male životinje vrijedno su skupljale šumske plodove i brinule se za čistoću šume. Živjeli su u slozi i međusobnom pomaganju.
No, jednoga se dana desila katastrofa! Nestalo je vode! Velika je plava špilja u središtu Zemlje presušila! Drveće je polako počelo povlačiti korijenje bliže površini, izvlačeći tako i posljednje kapljice vode. Male su životinje sve više žeđale, strahujući da će šume uvenuti a one uginuti ako se voda uskoro ne pojavi. Već nakon nekoliko dana drveće je počelo vidljivo kopniti. Nesretno što ne može napojiti vlastite razgranate krošnje i zelene listove, smanjivalo se, bježalo od sunčevih zraka pokušavajući sačuvati barem malo vlage. Uplašene životinjice su shvatile da hitno moraju pomoći drveću na kojem su uskoro ostale samo grančice s po jednim jedinim zelenim pupoljkom. Dani su prolazili, a životinje su izmorene razmišljanjem i žeđu, polako kopnile gledajući šume kako venu.
I upravo kad su svi već mislili da je svemu došao kraj, suha se zemlja počela cijepati na usjeke. Isprva su pukotine bile male, a zatim su se produbljivale i širile, sve do pravih kanjona. Iznenađene i uplašene, životinje su se oprezno približavale rubovima dubokih tamnih usjeka. Po prvi su put mogle zaviriti u tajnovitu utrobu Zemlje, plavu špilju iz koje im je dolazila voda. Već pri samom pogledu na negostoljubivo grotlo srce im je obuzela neka hladnoća. Znale su - moraju poći tim usjecima do samog središta Zemlje i ponovno pronaći vodu. Moraju spasiti šume i vlastite živote, moraju biti vrlo, vrlo hrabre... Jedna po jedna životinjica, noći i noći u hladnom kanjonu, bez vode i svjetlosti, hrabro se spuštala prikupljajući i posljednju snagu. Bile su vrlo umorne i iscrpljene kad su napokon stigle do velike plave špilje koja je nekada bila ispunjena vodom. Jedino što ih je dočekalo bila je gusta plava magla. Toliko gusta da su svojim vlažnim njuškicama jedva mogle udahnuti nešto ledenog zraka. Toliko plava da nisu vidjeli ništa pred sobom. Valjalo im je ići dalje, proći kroz plavu maglu i pronaći vodu. Hrabrile su se mislima na olistale šume, tople sunčeve zrake i lokvice vode među korijenjem drveća. Polako su se oporavljale od žeđi i iznemoglosti i sa sve većom vjerom koračale naprijed. Tako su stigle i do velike prozirne ploče. Čim su zakoračile nožicama na tu ploču osjetile su strašnu hladnoću, kakvu nikada do tada nisu osjetile.
Ploča je bila velika, hladna i debela, a pod njom je bila zarobljena voda! Prelijevala se i bijelom pjenom svojih zarobljenih valova nečujno dozivala upomoć, ali je nije imao tko čuti - ledena je ploča branila zvukovima da izađu. Bilo je strašno biti zarobljen pod ledenom pločom, plakati tihim kapljicama, a da te nitko, baš nitko ne čuje.... Životinjice su stale na ledeni rub i gledale vodu. Nisu znale kako bi joj pomogle kad nikada nisu vidjele led i toliko vode na jednome mjestu! Bile su uistinu prestrašene. Onaj tko je zarobio moćnu vodu mora da je stvarno strašan! Počele su istraživati ledenu ploču, tražiti tragove, pitajući se tko je gospodar tog ledenog kraljevstva. Nakon dugog traganja, kad su im se nožice već bile gotovo smrzle, napokon su ugledale veliki dvorac. Stajao je na samom kraju ledene ploče. Bio je tako bijel da su životinjice morale prekriti oči da ih bjelina ne zaslijepi. Hladnoća koja je dolazila iz dvorca bila je tako velika da su pomislile kako su upale u strašnu oluju iz koje se nikada neće izvući. Stišćući se čvrsto jedna uz drugu, hrabre su životinjice ipak ušle u dvorac. Živahnim su očima brzo pretraživale ogromnu bjelinu, nadajući se da će uskoro ugledati nešto što bi im pomoglo da oslobode vodu iz ledenih okova. Uskoro su stigle do ledene dvorane u kojoj je puhao strašan vjetar. Stisnuvši se još čvršće jedna uz drugu, životinjice tiho zaskvičavše od zime.
Na taj tihi zvuk vjetar u dvorani je naglo utihnuo - kao da osluškuje tko se to usudio ući u njegovo vjetrovito kraljevstvo. Začuđene male životinje širom otvoriše oči: na sredini dvorane, okružena tišinom, stajala je ogromna prozirna kocka. Prestrašeno, dršćući od zime i straha, ali i znatiželjno, prišle su njezinim ogromnim bridovima i njuškicama polako istraživale hladnu površinu. Slutile su da se u toj kocki krije tajna kako osloboditi vodu. Dugo su stajale oko ledene neprijateljske kocke i pokušavale proniknuti u njezinu tajnu. Bivalo je sve hladnije, vjetar kao da je namjerno zamrzavao svoj dah, uvlačio svoje ledene prste ispod njihovih tankih krzna i ledio i posljednju nadu u njima. “Nikada nećemo uspjeti osloboditi vodu! Drveće će umrijeti tužno, sasušeno, a mi smo krive za neuspjeh!”, razmišljale su tako male životinje i prvi puta počele zaista jecati, tiho skvičati, ispuštajući zvukove pune bola, zvukove koji bi rastopili svako srce... Kako su to bili jedini zvukovi u Zemljinoj utrobi, počeli su odzvanjati odbijajući se o ledene zidove, tutnjati ledenom dvoranom i potresati cijeli ledeni dvorac! Led je opasno zveckao svuda uokolo, prijeteći da će razrušiti dvorac!
Samo je debela ledena ploča bila čvrsta i nemilosrdno čuvala tako potrebnu vodu. Bilo je uistinu strašno, ali se male životinje više nisu bojale. Pomirile su se sa svojom sudbinom - bile su spremne umrijeti na toj ledenoj ploči, zauvijek gledajući u zarobljenu vodu, zauvijek zaspati sanjajući olistale šume i sunčeve zrake...
No, tada se dogodi nešto zbilja čudno! Cijelu dvoranu, cijeli dvorac i cijelo podzemno ledeno kraljevstvo zatrese strahovito zijevanje! Da, zijevanje, kao da se upravo budi netko silno pospan i silno velik, toliko velik da ga je nemoguće sagledati samo jednim pogledom! Životinjice prestrašeno zadrhtaše i pogledaše se upitnim pogledima: “Tko bi to mogao biti?” Na njihov neizgovoreni upit u taj čas stiže i neizgovoreni odgovor, kao snažan glas u njihovim glavama: “Ja sam Iskon, veliki gospodar Zemlje, svega što je na njezinoj površini i u njezinoj dubini, njenih biljaka i životinja, zraka koji udišu i vode kojom se napajaju! Silan sam i moćan, toliko velik da vam se ne mogu ni pokazati jer me ne biste mogle niti sagledati svojim sitnim očicama!”. U taj čas sve se životinjice ponizno pokloniše velikom Iskonu, njihovom dosad neviđenom i nečuvenom Gospodaru. Više se nisu bojale, znale su da imaju kome ispričati svoju priču, da postoji uho koje će ih saslušati, glas koji će im dati odgovor i Gospodar koji će im pomoći. Jer, ma koliko bile malene, i one su dio Njegovoga kraljevsta i On će im sigurno pomoći. Radosnim su glasovima, cijukavo i uzbuđeno, počele priču o ljepoti olistalih šuma i slasnim gutljajima u žednim grlima. U očima su im caklile slike koje su ponijele s površine, kada je šuma još bila prekrasno zelena i sunce se probijalo kroz njezine krošnje.
Iskon je saslušao cijelu priču i tronutim glasom se obratio životinjicama: “Oprostite, samo sam zadrijemao na trenutak-dva, možda nekih stotinjak godina... Stvarno nisam znao da je voda zarobljena... Vi ste doista hrabra stvorenja kad ste se usudili doći čak ovamo, u hladnu dubinu i zatražiti vodu! Doista ste postojani u svojoj namjeri da pomognete drugim živim bićima kad se ni u najgorim trenucima niste predali nego ste vjerovali da ću vam pomoći. Zaslužili ste da voda ponovno dođe na Zemljinu površinu, ali ne samo u njezine biljke, već da poteče u potocima i rijekama, napuni jezera i nepregledna mora i zauvijek ostane s vama!” Kako je glas izgovorio te riječi, tako se ledena ploča započe topiti, voda zažubori najljepšim zvukom što su ga životinjice ikada čule i jurne prema površini Zemlje! Na svojim je uskipjelim valovima nježno nosila male životinje kroz sve duboke usjeke, procijepe i kanjone do same površine Zemlje. Veselo je žuborila u potoke, rijeke i mora. Drveće se ponovno probudilo, njegovi se pupoljci napojeni vodom razlistali najzelenijom zelenom bojom. I male životinje vratile su se na zemlju.
Danas, mnogo, mnogo godina nakon toga na Zemlji postoje mnoge male i velike životinje. Ali nisu zaboravile na hrabrost svojih predaka, kao ni na obećanje koje su dali Iskonu da će se savjesno brinuti za sve što im je nesebično dao - druge životinje, biljke i vodu. Jedan je dio Zemlje i danas prekriven debelom ledenom korom, ali ona više nije strašna - na njoj žive druge životinje, na njenu površinu dolaze tople sunčeve zrake i postoje jezerca na kojima voda žubori i napaja sve koji su žedni.
Tako je Zemlja dobila vodu i led, a sva živa bića su saznala da se o njihovoj planeti brine Iskon, brižni gospodar koji samo ponekad odrijema na trenutak-dva, kojih stotinjak godina...

Prethodni članakBioteka pomaže u stvaranju malih znanstvenika - prijavite se!
Sljedeći članakLjuskanje boja