Koga boli neka digne ruku

0
70

Sjećam se svojih prvih padova s bicikla, prvih flastera i zavoja od pola metra koji mi je mama morala staviti iako sam zaradila samo neku usputnu ogrebotinu... Sve je to tako jako boljelo, prave drame su se odvijale oko vađenja zuba koji se već dobrano klimao...
A onda onako suznih očiju, obješenih usana i sa slapom iz nosa pokušavam shvatiti onu rečenicu: Sve će to proći dok se budeš udavala....
Imala je pravo, prošlo je, i došle i neke nove povrede, neke nove usputne boljke...i svaki put me uhvatio onaj isti osjećaj kao kad sam bila dijete, i opet sam mislila ovo nikada neće proći, ali istina je, prošlo je. I još se nisam udala. I znam da me čeka toga još. Ali sad znam da postoji i bol „nakon udaje“.
Kako se nosimo s boli koja nas zatekne u životu? Sto učiniti s njom? Tko je tu da nas tješi? Imamo li potrebu opet zaplakati i viknuti: mamaaaaaaa....
Odrastanjem nam se nekako samo po sebi oduzima pravo da nas boli, da se osjećamo bespomoćno. Jer veliki su ti koji drže ovaj svijet, veliki su ti koji uvijek imaju rješenje. I onda svoju bol zatvorimo u neki skriveni dio sebe, a izvana živimo život, ponosno koračajući dalje.
Dragi moji, Pukele je ovih dana imala potrebu glasno zazvati svoju mamu, tatu, bilo koga...i naravno, oni su kao i prije 20-ak godina bili tu, samo što ovaj put nisu ništa riješili, ovaj put smo svi bili veliki, a zamislite čuda, nitko od nas nije imao rješenje.
Jer to što smo veliki ne znači da smo svemoćni, ne znači da smo nepovredivi.
Ali pukele u svom životu ima još velikih... Svoju I., dvije A., B., dvije K. i još puno ljudi koji su tu. I taj osjećaj toliko olakšava stvari. Uopće nije važno što nitko nema rješenje, uopće nije važno što nitko nema zavoj za moju trenutačnu ranu, ali one su tu.
Postoji još jedno veliko čudo u mom životu, jedna Maria koja tješi kao pravi veliki čovjek. Njezini savjeti su mudri, njezina rješenja su pametna...
Prvog dana proljeća navršiti će strašno velikih i ozbiljnih 6 godina. Ovih dana spremamo se na tulum za njezin ročkas na kojem će biti sve samo velike face i pametni ljudi. Svi u rasponu od 1-6 godina, spremni da ekspresno riješe bol i nastave dalje trčati...smijući se!
Dragi moji, zaboravimo koliko smo veliki i dopustimo djeci u nama i oko nas da nam pomognu, makar nam mogu dati samo obećanje...proći će to....nastavi trčati dalje...
Zaista, proći će! Koga još ovih dana boli? Neka slobodno digne ruku!
Pozdravlja vas vaša zavojima obavijena Pukele

Prethodni članakEpiduralna anestezija - da ili ne?
Sljedeći članakIdem...