Koka tamo, kokodak

0
137

Ne mogu točno odgovoriti kad je počela ta fascinacija kokama, ali mi se čini da je naše zlato bilo navršilo godinu i pol. Upravo je deveti dan gadne gripe napokon
dočekala bez temperature (a sve mame i pravi tate znaju kako je to: nosi, tješi, poji, čepić, nosi, tješi, poji, čepić…), ranim jutrom, vesela, na nogama uz ogradicu kinderbeta, kadli se oglasi onaj krelac od susjedovog pijetla (o njemu u nekoj drugoj priči).
Prozor spavaće sobe otvoren, a krelcu puca mili mu kokošinjac na manje od tri metra zračne linije od prozora (o tome u katastarskim i sudskim bilješkama s «milim» nam susjedima). A naše zlato ozareno kaže: «Koka, tamo, kokodak!» Ustadosmo muž i ja, k'o na poziv domovinske budnice, sretni, presretni što se naše bolesno zlato vratilo u kokošju nam stvarnost prvim povezanim i smislenim riječima!
Prođe, evo, i pola godine, a mi još hodočastimo oko susjedovog kokošinjca (točnije, linijom razgraničenja, uredno pokolčenom i označenom čeličnom žicom) i slušamo: «Koka, tamo, kokodak!». Naše se zlato drži za roditeljski mali prst (prohodavanje nije baš išlo sjajno pa je roditeljski prst nužna mjera opreza u ekspedicijama na stranom terenu), a slobodnom rukom «gađa» dobrosusjedske nam kokoši.

Napisala: Sanja Beraković sberakov@gmail.com

Prethodni članakKultura na kapaljku
Sljedeći članakNećunaspavanje sindrom