Kompromis

0
56

Ne razumijem što radim krivo?? Znam da razgovor muškarce tjera na bijeg, ali ja uz to pričam nekim jezikom koji još nije preveden. Iz jedne obične situacije, iz jedne normalne rasprave oko stvari koje čine dan, od jednostavnog dogovora, u mom slučaju uglavnom uvijek radi manjka pravih riječi, nastane kaos, ne rijetko nam bude uništen vikend i moram priznati da su me takve situacije počele umarati. Znam da je svaka veza uspješna onoliko koliko ima kompromisa sa obje strane, ali ja očito radim nešto jaaaaaako krivo, ili...
Od trenutka kada sam započela vezu sa Sašom imam potrebu usporiti stvar, ne žuriti se i ne srljati, a vjerujem i da je svaki korak koji sam napravila došao u pravo vrijeme. Jedna od važnijih stvari bilo je i prilagodba djece na novu situaciju, na nove ljude u njihovim životima.
Saša je bio u tijeku rješavanja svoga odnosa sa bivšom ženom kada smo započeli našu priču, a ja sam mu došla kao okidač da stvari dovede do kraja. Drugim riječima, kako se ono kaže, legla sam mu k'o budali šamar. Tako barem on tvrdi...ili se ja samo tješim..U svakom slučaju vrlo stresna situacija za dvoje odraslih ljudi, i za njihove bližnje koji su to sa njima proživljavali. A kako je tek djeci! Sada i sama mogu vidjeti kako se male glavice nose sa takvim neobjašnjivim situacijama, ali i kako premalo razgovora sa dvoje njima najvažnijih ljudi na svijetu, mamon i tatom, može u malim srcima stvoriti neke krive slike i dugo ih držati u tom krivom uvjerenju.
Saša ima kćer, Noina vršnjakinja, nešto malo mlađa. Dijete kao i sva djeca... Logična stvar su bila naša prva zajednička druženja, u početku u parku. Imali smo dobru namjeru da se djeca upoznaju, malo druže, nađu zajedničke interese. Naravno htjeli smo da se i oni zbliže i budu si OK. U početku sam uložila veliki trud da Noi objasnim kako se ništa ne mjenja u odnosu između mene i njega sa dolaskom nekog novog u naše živote, i činilo mi se da razumije, ali i danas imam situaciju, ako pokažem malo nježnosti prema Sašinoj maloj, da Noah to tumači kao da je smak svijeta, čak mi je jednom rekao: ''Sada ću nazvati baku i reći joj da me više ne voliš!!''. Kako je vrijeme prolazilo, od jednosatnih viđanja u parku prešli smo na zajedničke ručkove, odlaske u kino, na klizanje, na bazen, a sada su to i zajednički vikendi. Što su druženja duža to je našoj djeci teže naći zajednički jezik. Gledam ih vikendom, stalno se svađaju, prepiru, prkose jedno drugom, nadmeću se, živciraju se međusobno, ljute se jedno zbog drugog...imam osjećaj da cijelo vrijeme jedno drugome pokušavaju pokazati tko od njih ima veće pravo na Sašu, na mene, na našu naklonost i ljubav. I onda mi se čini da ih mučimo, da im namećemo situaciju bez da imaju mogućnost izabrati što bi oni htjeli. A od cijelog kaosa koji krene dječijom svađom sve na kraju završi svađom mene i Saše. Ja sam ta koja sve češće na glas izgovara da bi možda bilo pametnije da vikendima svatko od nas bude samo sa svojim djetetom i da te vikende što kvalitetnije provedemo odvojeni. Sa tom konstatacijom kao da sam pokrenula lavinu koju više ne mogu zaustaviti, bujicu riječi koje se sruše na mene, i preplavi me osjećaj nemoćnosti, kao da mi netko drži ruke i noge zarobljene i ne mogu se pomaknuti. I tad bih da netko ''neutralan'' stane na moju stranu i kaže da sam u pravu, ili da mi da savjet što da učinim. Ja sam Vaga, poznati zodijački mirotvorac, ne volim sukobe i sve teže mi padaju svađe oko ključnih stvari za koje sam sigurna da nećemo biti u mogućnosti pristati na kompromise.
Bojim se i pomisliti što će biti kada ne budemo mogli pristati na dogovor i kada se nebudemo mogli naći se na pola puta...

Prethodni članakPlaner
Sljedeći članakDragi Bože